Poezija je u pogledu
krajolici duše
Blog
subota, rujan 25, 2010
 



 

Tebi, koji si sanjao

i plašio se vlastitih snova,

misliš da lutanja svemirom

možeš zamijeniti očima srca

koje vide i gledanjem daju.

 

Stežući zgrčenim pestima

vrijeme prividnog nepripadanja

u plutanju lakim zrakopraznim prostorom,

zaboraviš disati čak i nemuštim udasima,

pa se učini da si nakratko dodirnuo zanos

u trenu mrtvog mira između

mijenjanja oblika i trajanja daha.

 

U nadahnuću dugog ništa u nigdje

nehotično dotakneš nekog

tko se usudi biti ništa, jer je sve …

 

Stvori se srebrna putanja kretanja

u sivilu prostora bez vremena,

u kojoj noć grčevitog vraćanja

istog sna na njegov početak

prebrzo prelazi u svjetlo zore

koja obasjava obamrlost želje

i nemogućnost htijenja.

 

Zarobljene ti oči u dupljama lubanje

vide nagovještaj vjetrova skorih promjena,

ali naviknute na samoću,

slikaju preko njih vizije svjetlosti

i čulne boje budućnosti.

 

I krene veliki potop u duši,

potopi sve brane

razruši sve svjetlosne kule,

nanese mulj istine

u suhe doline ne-dodira i samoće …

 

Ali … ne naraste trava života na tvojim poljima

samo se korov obrane stvrdne u zid opore samoće.

isuši sve doline i zarobi tvoje vode

novim, čvrstim i još debljim zidovima.

 

A tvoje srce krcato

unutarnjom prtljagom transparenata

lišeno svijesti o ljubavi stajati će ispred

nepomične provalije suhog apotekarskog žalovanja.

 

Preživljavat ćeš

sa virtualnim koncentriranim sjećanjem

u beskonačnim, ispraznim lutanjima,

u kojima nema počinka

kao morski pas, osuđen na vječno plivanje

u vlastitom virtualnom moru sjena

koje samo prolaze pored tebe.

 

A ono bi tako htjelo biti nekom potrebno,

izliti se u nečiji nježni osmjeh

i prepoznati se u nečijim očima.  

 




 

krajolici @ 21:21 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare