Poezija je u pogledu
krajolici duše
Blog
subota, listopad 23, 2010

 



 



 

A da ne bi trebali čitati post povećalom: 

 

Kud sad?

 

Zašto ponovo početi nešto novo,

a znaš da je sve poteklo iz praha

i u prah će se pretvoriti.

 

Čemu služi naš hod pod nebom,

Traljav, nesiguran i konačan?

 

U kom trenu vremena ili točki prostora

počinje naša beskonačnost?

 

Kako naše oči mogu vidjeti besmrtno

u svemu smrtnom što gledaju?

 

Čujemo li ikad zvuk titraja iza glasova

koji dolaze i odlaze ništa ne dotičući,

a sve ljubeći i podržavajući.

 

Što činiti, kad za vjerovanje

nije dovoljno jednostavno sanjati i nadati se,

kad sne pred jutro pokrije sitni pustinjski pijesak,

a ruke sapnu umorne mreže  proživljenog vremena,

i njihov trud postaje gola ispravnost i preživljavanje?

 

Kako ne ponudit nekoj novoj djeci,

samo umor i pomirenost sa smrti,

umjesto ufanja i ljubavi.

 

Kako još jednom svoje trebanje,

preobratiti u čisto davanje?

Osvijetli mi još samo jednom posivjelu izbu duše,

Gospodine, molim te.




Gospodine, dao si mi da znam da sve je iz praha poteklo, 

i da će se sve u prah pretvoriti.

Tebi služi moj hod pod nebom, nespretan, nesiguran i konačan.

Iz Tebe potječe naša beskonačnost, i u Tebe se ulijeva.

U Tebe usmjerene, naše oči mogu vidjeti besmrtno u svemu smrtnom.

Tvoja je glazba iza glasova koji dolaze i odlaze, 

 ništa ne dotičući,

a sve ljubeći i podržavajući.

 

U Tebi se rastaču moji snovi i nade,

Ti pronosiš sitni pijesak vremena.

Tvojim morem plutaju mreže proživljenog vremena,

Za Tebe se trudim onkraj ispravnosti i preživljavanja.

 

Ti si ufanje i ljubav svoje djece,

onkraj umora i pomirenosti sa smrću.

 

Oče, daj mi snage

da davanjem namirim svoje trebanje.

Osvijetli mi još samo jednom posivjelu izbu duše,

 

Gospodine, molim Te.

krajolici @ 11:52 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare