Poezija je u pogledu
krajolici duše
Blog
subota, veljača 6, 2010


Dovoljno je,
da me tvoje zjenice ne taknu sjajem jutara,
da moje ruke požele taknuti,
 puste putove prošlih dana...
Vratiti se poželim tada u tamu jutara,
zagrliti poželim, hladna debla platana i javora,
zasađenih uz rubove nekih ulica,
što su me vodile nigdje i nikome...
 
I klizne tuga niz obraze,
spusti se niz dlanove tebi pružene,
a šutnja zatvori vrata nadanja,
sruši zemlju na izvore im...
I utihnu rijeke.
vrate se zemlji,
duboko ponirući,
ondje gdje nema svjetla,
ni glasova
ni buke svijeta....
i njegovih zabluda.

I ne znaš ,
umotan u sigurnost mojega smjeha,
da gubiš me ,
kada se vraćam iskonskoj sebi,
da gubiš me...
dok tražim putove samoće
da im se predam,
da pustim ih,
da me tješe beskrajem
i slutnjama....“

 I ja odolazim
bez usuda da posljednji pogled bacim za sobom,
praznina mi zvoni među plećkama,
tišina mi zalijepljena za lice,
uši utopljene u gluhoću,
ništa mi jede srce.
Reći će
da sam umrla od ravnodušja, a ne od tuge.
krajolici @ 12:09 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare