Poezija je u pogledu
krajolici duše
Blog
utorak, studeni 2, 2010
 

 

Ponekad se pojavi zaboravljeni lik

iza posivjele drvene maske

ostavljen u bespućima nepomirenih očekivanja

samo izmišljenih ljudski ideal.

 

Tužne, rezignirane oči se probude

vrebaju u poznatom istrošenom pogledu

oko dubokih bora na čela

i traže bar tren zadovoljštine.

 

A prazan je uzavreli prostor ljudi,

kao da gleda kroz sve i već zna,

predobro pozna sve izgovorene riječi

zakotrljane niz padinu nesvjesne ispraznosti.

 

Ostaje uvijek sa s krive strane maske,

bodući  oštrim iglama u vrelo grlo,

koje proždire sebe samo

u neizgovorenom kriku potrebe, bunta i istine …..

 

Bol ne-postignuća se iscrtana  

po blijedim bojama mrtve freske lica

oriše iznutra još jedan duboki trag

prolaznosti uzaludno provedenog vremena.

 

Zgrčeni mišići ošita zategnuti u još jedan krivi stav

u zadnjem zakutku skladišta pamćenja stanica

pospremaju još jedno tiho, nikad izrečeno

neostvareno očekivanje, zvano neimenovano razočaranje.

 

Luzer i isposnik, nikad zadovoljan i zadovoljen,

gurnut u duboke tamnice podsvijesti,

da ne kvari zabavu svim ostalima,

manje zahtjevnim sretnicima moje lude kuće.

 

Samo se bešumno povuče u svoju tamnicu,

jednako naglo kao što je i došao,

zaboravljen od Njegovog Veličanstva Ega

i naprednog Mislioca u prednjem režnju mozga.

 

Samo još moje lude i zabavljači

u rijetkim pokušajima za cjelovitom zabavom

prizovu sjećanja na utamničenog istraživača

da bi kroz gorke skrivene šale, rekle istinu.

I nitko se na njih ne obazire, 

slijedeći putanju zvuka bogohulne molitve

svakodnevnom materijalnom bogu.

 

No u dubokom mraku i zaboravu,

osamljeni čovjek prkosnog osmjeha

zbog gorke pobjede nad ispraznosti prolaznih igra,

ostaje zauvijek u vječnoj molitvi

za nedozrelu, sretnu i zaigranu djecu,

koja njegov tužni pogled izbjegavaju...

 




krajolici @ 13:51 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare