Poezija je u pogledu
krajolici duše
Blog
ponedjeljak, studeni 30, 2009





Što da ti pišem, prinče?
Još si tužan i sjetan,
a ja sam otresla pepeo svojih uspomena.
Pitaš o onom o čemu sam se pitala?
Možda ću biti gruba i nestrpljiva čekajući te da shvatiš,
da ništa nije vrijedno tuge ni jedan tren u sada.
Sve lijepo nosimo sa sobom da bi ga znali dati,
a ne za njim plakati.
Ja samo volim ljubiti i biti ljubljena
a ti se bojiš umiranja u voljenju …
 
Magično plave Neptunove svemirske dubine
mora i svemira ne znaju za pravocrtno kretanje,
za imati i nemati, one te obuhvaćaju
sa tisuću hladnih mekih nevidljivih prstiju,
ispirući ti zadnje tragove svijesti o sebi, potapajući te
u svoju nepromjenjivu promjenjivost ljubavi,
u svim skalama radosti i žalosti u sada.
Ne znaju za dobro i zlo, noć i dan.
Postoje samo u kratkom trenu zemaljskog vremena
kad su i sunce i mjesec na nebu, u prapočeku dana ili noći,
u polumraku izmjene plavog i crvenog svijetla na obzoru. 
To su vode zaborava svega što znaš i pamtiš o sebi.
 
Tvoja mala sirena





delog @ 16:14 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare