Poezija je u pogledu
krajolici duše
Blog - rujan 2008
utorak, rujan 30, 2008

 


                                                                                                                                                                          
Vlak prolazi ravnicom,
jednolikim zvukom uspavljuje mi čula.
Sjedeći u smjeru vožnje 
doživljavam krajolike, pogledom.
 
Sve drugo obuzeta je gledanjem unatrag,
Na vedrom nebu photoshop mojih sjećanja
umeće tvoje lice na desktop oblaka.
 
Nikud ne odlazim,
samo se brže vraćam tebi
bježeći i zaboravljajući. 

 
 


Pravo putovanje ne počinje 
traženjem novih krajeva,
već potragom za novim očima.




krajolici @ 12:03 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 28, 2008







       Pitam se koliko je čovjek savršen, ako to o sebi i misli? Da li je stigao na kraj puta ili umro na odmorištu mrtvila vlastite umišljene ispravnosti? Kako naći mjeru između nezadovoljstva sobom i ispunjenosti trenutkom. Koja je to crta koja obično nezadovoljstvo odvaja od depresije i nesigurnosti i pretvara u sveto traženje puta dalje? Što Putnika čini putnikom puta otvaranja prema Bogu, a što ga samo čini umišljenim mrtvacom, koji se odrekao života da bi ostvario privid savršenosti? Prepoznaju li svoje svjedoke, kao nijeme učitelje i promatrače ili su ih pretvorili u sudce i krvnike svoje vlastite duše, misleći joj učiniti dobro, ugađajući taštini svih taština o vlastitoj savršenosti?
 
         Sve više se viđaju spretni prodavači mira i mudrosti, koji su se naizgled odrekli svjetovnog života, zamjenjujući neispunjenu ambiciju i želju ovozemaljskog života sa mentalnom taštinom duhovnih i sivih, prije nego što su bili stvarno bez željni upirući se prema nebu, prije nego su opazili zemlju i vodu, potiskujući svoje želje neprestanom molitvom i krutom disciplinom uma i tijela, a svjetovi su jednostavni : duša može biti teška koliko i pero i miligrama više, pa neka svatko nosi prtljagu, za koju misli da je nema, dok ne dođe na stvarno mjerenje.
 
         Astralni titraj je titraj naše natalne karte, kompleksnog skupa predispozicija, mogućnosti za činiti vlastitu darmu i razumjeti ograničenja karme, najbolje složen za put na koji smo krenuli rođenjem, i najlakše iskoristiv za spoznaje i transformacije ograničenja i neslobode u odluke iz slobode i odgovornosti. Možda nije tako suvereno rečeno, možda će ta ženska strogost zazvučati resko i oštro uhu čitača, ali je istinito i živo, produkt mojih putovanja i spoznaja, jer sve što su mi lijepo i pametno rekli, na kraju sam morala naučiti sama. 

 
Promatračima

        Beskrajno sam zahvalna svojim promatračima, koji su u nijemom svjedočenju bili prisutni u mojim dvojbama, unaprijed prihvaćajući svaku moju odluku i mirno osvjetljavajući posljedice iste: ugodne i neugodne. To su najljepši momenti sigurnosti u kreaciju (Bogu) u najdubljoj odvojenosti od nje same, kad samo djelić duše nije otrovan sumnjom i tek koja kap krvi srca u sebi nosi snagu i hrabrost.
 
krajolici @ 19:46 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, rujan 27, 2008


        U dvadesetim sam fanatično vjerovala u izbor i bila ga spremna krvlju braniti. Da svaki čovjek može birati svoju višu umjesto svoje niže prirode, razumjeti svijet, jer je čitav život ispred njega, jer je strast jača od pohote a radoznalost jača od straha, jer je ljubav jača od potrebe za sigurnošću.
 
        Ali, pri saturnovom povratku oko 30-te godine, moji prijatelji su postajali praktičniji no hrabriji, pragmatičniji no radoznaliji, pohotniji, no strastveniji. Već je počeo vrijediti stih Arsena Dedića iz "Ne daj se Ines" : kako ću ostati mlad na ovoj obali koju ste svi napustili, postali su nešto važno, prodavši svoje snove za 50-tak kvadrata stambenog prostora i malo bolje managersko mjesto i vlastiti biološko-genetski nastavak, pod svaku cijenu.
 
       Kako su odmicale tridesete, život je postajao okrutniji, rate za kredit za auto, stan i kompjuter su postajale sve veće, djeca su sve više trebala za sretnije odrastanje, sve je manje bilo mame i tate a više video igara, teta na ritmici, trenera i dadilja. Gdje su nestali roditelji i ljubavnici u isto vrijeme? Gdje su uzori za sretne zajednice budućnosti? Ima li majki koje balansiraju ljubav prema djeci i strast prema mužu? Ima li očeva koji rade to isto? Obitelj, kao jedini oblik balansa između zemaljske brige, emocije i slobode uma se raspala.
 
        I onda dolaze četrdesete, kad je sve mrtvo, čak i hormoni umiru, nema više svađa jer se više nema tko svađati, djeca su počela piti, iskušavati dop, seksualna iskustva sa 12, kad im tijelo ništa ne razumije, a pročitala su sve enciklopedije o ljudskoj prirodi i kao misle da znaju. Ne lažite se, dragi roditelji, niste im dorasli, a niste se ni potrudili, to je novi kod, ljudske civilizacije, ultravioletna i kristalna djeca.......Trebali ste im predati jedinu vječnu ljudsku kategoriju: SRCE.... tko ga nije zaboravio....Vratite se u roditeljstvo, zaboravite sukobe ili se rastanite, dajte novom naraštaju da naraste u novu civilizaciju....To je jedini izbor, drugo su krivi putovi kretanja, lažirani lažnom odgovornosti, sućuti, revoltom, muškom ili ženskom menopauzom.
 
        Ljudska vrsta je jača od hormona i bjesova. Jeste li ikad pomislili zašto ste baš vi porodili potomstvo? Zasigurno zato što je vaša nesloboda i strast mogla izroditi njihovu slobodu.....Volite ih, ne ugađajući im i ne sputavajući ih, na skliskoj crti onoga što niste dobili od svojih roditelja, u svom vlastom odrastanja, jer vam je trebalo roditeljstvo za zrelost. Odrastite zbog svoje djece, ako nećete zbog sebe.....


 
krajolici @ 15:08 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, rujan 26, 2008

Branko Ružić: Zagrljeni




Da li se rastajemo od sebe kad se sastajemo s nekim drugim?
 
Možda bi trebali, jer u drugom inače vidimo samo loše ogledalo svojih očekivanja i nada, u najboljem slučaju, ili svoje strahove i paranoje u najgorem slučaju ili neku sivu zonu ljepote i straha, koja ubija ono što se počelo rađati , a zove se MI.
 
Ako se usudimo rastati od sebe i sastati sa drugim, možda se nešto i desi, neka radost, sreća, tuga, kreacija, uvid, jer se nakon toga počnemo vraćati sami sebi, promijenjeni, jači nego prije, jer smo se usudili otpustiti uzde konjima koji galopiraju i osjetili sigurnost bez kontrole, a tu prestaje konačnost i otvara se beskonačnost.
 
Zaljubljenost je kao meditacija, samo ljepša i životnija, otvara sve svjetove, ako je zaljubljenost, a ne zaluđenost.
 
Da li se sastajemo sa sobom, kad se rastajemo s nekim?
 
Uglavnom, ne. Ne možeš se rastati od onog s kim se nisi nikad sastao. Tek tada se počinje vraćati prošlost kao bumerang neispunjenih želja, neistraženih mogućnosti, podmuklih laži, zbog takozvanog nepovrjeđivanja ili koristoljublja.
 
Ako se rastajanjem, sastajemo sa sobom, znači da smo dali najviše što smo mogli, da nas je veza ispunila i promijenila, da imamo više ljubavi, jer znamo da možemo voljeti, bar još jednom.
 
Tada su i tuge plemenite i pročišćavajuće, pomiješane bar sa malo radosti.
 
Možda naizgled više plaču oni koji su ostavljeni, ali kasnije, duže i dublje i u sebi plaču oni koji su ostavili nekog tko im je davao više nego što je dobivao, jer kad tad, se pojavi netko lukaviji, bezosjećajniji, da završi prljavi posao loše posijane karme.
 
Nijedna ljudska lukavost ne može pobijediti ljudsko srce i dušu. Pravda na kraju postoji, samo mi nismo pogledali film do kraja.
 
Imamo li snage biti živi, ili je jednostavnije umirati u svojim kalupima, da ne bi nikad prešli granicu vlastitog straha od nepoznatog.
 
POSTOJI LI STRAH OD NEPOZNATOG?
 
KAKO SE MOŽEMO BOJATI NEČEG ŠTO NISMO DOŽIVJELI?
 
MA, NE, SAMO SE BOJIMO SLOBODE I POSLJEDICA VLASTITOG IZBORA.
 
Ako se bojim izgubiti, kako išta možemo dati ili dobiti?
 
U noći punog mjeseca sjene su najmanje, ali je varka i 
iluzija najmoćnija.
U podne, je sunce u zenitu, ali je 
tuga ispod, jer se za tren, počinju stvarati sjene.
Sreća ima manju specifičnu težinu, i uvijek se diže 
gore, u visine, zato je tuga češći čovjekov suputnik, 
jer je teška i pada dolje.
 
Zato, naučimo letjeti , da uhvatimo malo iskričave 
radosti i sreće.
 
krajolici @ 10:21 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 24, 2008






        Fizičko i astralno tijelo čovjeka trpi tlačenje i deformira se krivim načinom života, što god to značilo, u odnosu na unutarnje više biće. U njima ostaju zapisani svi oblici primljenih utjecaja i deformiraju se zbog loše prilagodbe na trajno neugodna stanja života, jer reagiraju, a ne uče iz danih karmičkih situacija i ne transformiraju determinirane okolnosti u svoju unutarnju snagu, već se ubijaju iznutra, da bi preživjeli izvana i time još više produbljuju i produžuju svoja stanja, ne naučivši iz njih ništa, sa sigurnim obećanjem popravnog ispita o tome istom, kao djeca koja sjede dureći se nad domaćom zadaćom, a mogla su je napisati za 15 minuta i već se igrati dva sat...
 
         Kad ti obrasci traju, onda više ni kada im se 
dogode poželjne situacije i ispune želje ne mogu reagirati 
iznutra, nego iz svog običajnog načina, a 
najinteresantnije je da reagiraju na sličan način kao 
njihovi „karmički neprijatelji“, jer dugotrajno 
neprijateljstvo ima interesantnu nuspojavu: puno suptilniji 
oblik preuzimanja karaktera i načina reagiranja druge 
strane, nego najugodnije prijateljstvo, jer u prijateljstvu 
se potiče osobnost, a u neprijateljstvu poništava, pa se
u ime gerilskog rata preuzimaju maskirni oblici, za 
preživljavanje, koji poslije grade karakter. 
 
         Često se desi da nagrade i ugodna iznenađenja stignu prekasno, jer više niša ne može učiniti za mrtvaca, koji je samo preživio rat, fizički , ali je iznutra umro. Emotivni obrasci direktno mijenjaju ljudsko tijelo, da bi ovisno o vitalnosti istog, nakon nekog vremena počeli proizvoditi i fizičke bolesti. Jedno od boljih istraživanja o tome je opisano u knjizi, čak i za skeptike: 
EMOCIONALNI IQ, a oblike oklopa koje 
stvara dugo prisilno ponašanje sa posljedicama: 
formiranju karaktera, poremećaja psihe i 
ljudske seksualnosti, najbolje je objasnio 
W. Reich, i njegovi učenici....
 
         Ova tema je toliko široka i sofisticirana, da zahtjeva nekoliko tomova knjiga, ili samo trenutak osvješćivanja vlastitih obrazaca i nakon toga slijedi mukotrpan, ali vrijedan put vraćanja sebi...usprkos svim okolnostima. I nisu potrebni tomovi knjiga i tumačenja samo malo prirodne mjere i srca iz kojih izrasta mudrost.....
 
krajolici @ 18:57 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, rujan 23, 2008


Ovo je slika kristala  vode prije molitve:





Nisam baš propovjednički raspoložena, ali niz tekstova 
koje sam nedavno pročitala (
jedino i isključivo 
jednorečenični pametni citati o religiji, duhovnosti,
dobroti, ljubavi …., nisu na blogeru, da ne bi netko 
tražio ) i nisu baš odavali
osobu koja tu mudrost i živi,
izazvali su u meni burne reakcije. Ova je bila
najblaža:


U porazu se ne unizi
 
      Kad su sve procijene krive, i ništa što smo htjeli 
i željeli nije se ostvarilo,
najviše smo naučili, jer da je 
nekim spletom okolnosti hir naše slabosti, lukavo zaobišao 
prepreke, ne bi se s tim slabostima suočili, ne bih ih 
takvima vidjeli. Nitko nije kriv, ništa nije nepopravljivo, 
a problemi su da se rješavaju, a ne da se nad njima 
uzdiše i nariče.Svaka slabost krije u sebi skrivenu snagu, 
ako je se pravilno shvati i doživi. I tu je tako primjerena 
ova divna molitva:
 
Bože, daj mi snage da promijenim 
ono što se može promijeniti,
Bože, daj mi snage da prihvatim 
ono što se ne može promijeniti
Bože, daj mi mudrosti, 
da razlikujem to dvoje.
 
U porazu budimo ponosni na svoje skrivene snage i 
hrabrost, da ih možemo probuditi.
 
Ovo je slika kristala  vode poslije molitve:



U pobjedi se ne uzvisi
 
        Svjesnost o tuđim greškama nam ne daje pravo na 
prosuđivanje istih.
Ponekad to nije svjesna umna misao, 
nego samo osjećaj nadmoći nad
svojom sudbinom, toliko 
duboko potisnut, jer smo se jako namučili nad
vlastitim 
postignućem, kao bogataš koji je sve postigao časno 
svojim
rukama, i zaboravio kako je ponekad bilo teško. 
A zaboravlja da tek mali hir prirode, može poharati 
sve njegovo bogatstvo. Treba se čuvati nadmenosti u 
svilenim rukavicama, kad postignemo nešto nama jako 
bitno. Lako je biti skrušen u porazu, ali teško je ostati 
skrušen i zahvalan u pobjedi. Mjera riječi i djelovanja 
nije vanjski propisani bogobojazni jezik, kojim se obraćamo 
ljudima, već duboki unutarnji titraj duše pri svakom 
govoru. Ponekad je gruba riječ, koja pokriva prijateljski 
titraj duše, vrednija za buđenje od stotine ugodnih 
rečenica iza kojih se skriva
ponos i nadmenost onoga 
koji govori, jer osoba u unutarnjem sukobu vidi sukob 
i vani i prividna vanjska prepirka ili ignoriranje je više 
oslobađa od
svih pametnih rečenica izrečenih bez istinitog 
duševnog titraja.
 
         Teško je nositi prikriveno svoje spoznaje o životu 
do kojih smo teško došli, i ne obznaniti ga svojim 
jezikom i načinom, ali nakon što znamo, moramo još 
naučiti i kako da to kažemo da bude razumljivo i
inspirativno i drugima. Nikoga ništa ne možemo naučiti, 
ali možda netko u prolazu čuje neku izrečenu, napisanu, 
naslikanu ili odsviranu misao i počne misliti malo drugačije 
na neki svoj način. Zato stvaramo, a ne da nas netko 
razumije i hvali.
 
        U pobjedi budimo skrušeni i zahvalni, odgovorno 
i oprezno noseći lovorike kojima su nas nagradili.

 


        A zapravo bi trebala zahvaliti "krivcu" za te 
zapise, jer moj Merkur u Ribama je tako lijen da ne bi 
ništa napisala, osima ako me netko ne isprovocira. A 
kako se ne zna svađati, onda čak i nešto suvislo iscijedi 
iz sebe, kao odgovor :)
 
krajolici @ 00:35 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 21, 2008





Ne vidiš da stojiš iznad provalije,
samo se igraš sa  poznatim „pametnim“  tokom misli,
dozvoljavajući vlastitoj analizi da te uspava.
Gledaš, ali ne poimlješ  virtualnu sliku
dubokog mraka kroz koju izranja tvoja podsvijest.
 
Znaš što je na putu kojim si stigla,
nećeš se više vratiti trnovitim kozjim stazama
natrag u poznato pretijesno postojanje,
sve skinute ljuske po putu tvojih identiteta
su postale samo isušene zmijske kože.  
 
Preko ponora  je izmaglica praskozorja
( 64 heksagram)
o kojoj ništa ne znaš, ali te zove zovom
nepodnošljivo privlačnog magnetizma.
 
Gledam te …. strepim ….
ne otvaraj oči …. da ti strah o praznini
ne poništi uzgon struje vjetra
prije nego ti stopala ne dotaknu  
sklisko tlo novog puta
s druge strane ponora.

krajolici @ 11:35 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, rujan 19, 2008







Sva glazba i svi stihovi  svemira ne mogu zadržati
tu paučinastu tvar u duši, zvanu radost.
Samo je ona sama može stvarati.
Ali duša je sklonija melankoliji i patnji.
 Ushit pristajanja i radost isplovljavanja
mogu se jednim udahom pretvoriti
u tugu poniranja i  pomirenjem sa ostajanjem…
 
Nekad  je vrijeme za stati na kamen,
a nekad za ploviti s oblacima i  uz rijeku.
Tko smo mi da se bunimo protiv vremena?
Kad se bunimo, tako je lako ne vidjeti gdje je kamen,
tko je rijeka, i kada plove oblaci
 a radost i tuga su isto lišće,
 koje nas po putu pomiluje ili ošine po koži,
ako sanjamo, a ne živimo.
 
Lakše je ljubiti sliku ljubljene  u svojoj duši,
nego ljubiti Ženu.
Ona je neizvjesno trajanje  prisutnosti vašeg voljenja, 
a slika vječno opetovanje tvoje volje.
 
Stihovi  oslobađaju, 
ne okivaju ono o čemu pjevaju...
i onoga koji pjeva……………….
krajolici @ 11:59 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 18, 2008






Dok se titraju ugode ugniježđen u trbuhu
probija kroz misao o prolaznosti ljepote
otrovanoj promišljanjima uma i sumnjom teških uspomena,
jedva susprežući želju da te poželi zauvijek,  
duša razvija dopadljivost onkraj racia
u samo njoj znanoj razumnoj ravni,
gdje se uravnotežuju ushit fascinacije kreacijom
i obična mala ugodna svakodnevnica.
Čekajući sluša i opaža ....
Kupana opreznim davanjem i primanjem ignorira potrebu :
uma da odluči odmah nešto što ne razumije i ne poima,
instinkt podsvijesti da pobjegne 
i
zatvori se ponovo u usamljenu sigurnu samoću
i vlastitoj žeđi za egzaltacijom pa zaluđena
ljepotom trenutka otvori krila i poleti preblizu sunca kao Ikar
u smrt vlastitog razočaranog očekivanja.
krajolici @ 09:18 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 15, 2008







Bol, samo bol budnog htijenja u podnožju srca
pod samom špicom susretanja rebara,
eutanizirana praznina trbušne šupljine,
voljom stvorena a molitvom nepozvana
i od očajna napeta na bubanj bezglasja,
nema želja, nema htijenja, nema sna…..
Kad bi se bar usudio poželjeti smrt,
da pokreneš lavinu potisnutih želja,
ali tvoja duša je previše skrušena i ispravna,
tako dosljedna do zadnje kapi krvi.
Povraćanje se budi u grlu
a praznina trbuha samo nijemo podsjeća
da je kreacija zarobljena u ćeliji od „Ništa“.
A Saturn i Pluton, dva velika strašna boga
sjede pred tamnicom tvog XII polja zatvora
i mirno igraju Ajnc sa nepotpunim kartama
koje ne mogu nikada skupiti cenera i asa,
odjednom u istoj ruci.  



krajolici @ 10:00 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, rujan 13, 2008






Ta djevojčica je došla k meni slučajno, na preporuku svoje sestre, zbog nesanice. Sa svojom osmicom ili beskonačnim mučim se čitav život i nigdje ne nađoh u svoj ezoternoj literaturi objašnjenje te iste, samo parcijalne kuharice o jednom djelu petlje. Kad se petlja počne objašnjavati čitava jedan krak ubija drugi u složenoj putanji jednog svjetla u drugo, na putu zmajevog repa prema zmajevoj glavi. Puta ispravnosti i darme  prema putu sjećanja karme i prepoznavanja. I kad naučih kako nositi svoje beskonačno od sunca do mjeseca, od riba do djevice i natrag, onda se pojavi beskonačno od jarca do raka, od mjeseca do sunca i natrag, sa svemirskom geometrijom, koja se sukobljava sa vladarom južnog, važnijeg čvora, u ovom slučaju u moćnoj poziciji sunčevog znaka njenog oca. Koja bespomoćnost, niz godina provedenih u borbi i sukobu, da bi na kraju doživjele mudrost. Sukob od krutosti, sebičnosti i pohote do ljubavnosti, obitelji i razumijevanja.....
Previše za to mlado biće, a premalo za njenu dušu...
Smijem li pokrenuti točak koji će se nekud zavrtiti i 
ko zna gdje dospjeti? Smijem, a po putu ću učiti 
njene lekcije, da ih prepoznam unaprijed i čekam, 
što je najteži dio puta za obje, meni da ćutim 
i šutim, a njoj da trpi brisanje vlastitih granica. 

Bilo je to pred godinu dana...
Sada je mlada žena, koja počinje prepoznavati put 
i smisao putovanja. Dovoljna nagrada za godinu dana šutanja ....


krajolici @ 23:01 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, rujan 12, 2008


 


Dišem li, dok čekam
da se spusti tvoj dah iza uha
govoreći neizgovorljivo
točno na početak vrata
ne dotičući naušnice
a ruka sa čela, preko nosa
klizne preko rubu usana na vrat?
 
Dišeš li, dok mi se ruke
spuštaju preko sljepoočnica
jagodičnih kostiju po rubu usne
preko brade na vrat dok ti
usnama dotičem trepavice?
 
Udahni nas, dišem nas,
neka nas taj tren promjeni
i ostane nevidljivi temelj
slobodne ljepote,
da nas više ne zavede
varljivi sjaj slabosti našeg trebanja.



krajolici @ 21:19 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 11, 2008



Ni mjesto odanog čuvara muzeja svetih uspomena,
ni delikatni titraj tvoje tankoćutne duše,
ni tisuće riječi smisla koje tvoj talent može roditi,
ni primamljiva ljubavna ludost kojoj se predaješ,
ni svi demoni mojih utamničenih sanjanja,
ni moja ženska odanost i briga od svilenih marama
neće te sačuvati od hladnog bijesa otrovne zmije
u njedrima našeg muškog prijateljstva,
koju je izlegla tvoja nježna duševna pohlepa .
 
Slab si prijatelju!
Mogu se samo potući s tobom,
mačem ili šakama, biraj!
 
Isprat ću sve ćelije sanjanja do nedodirljivosti,
pustit ću svoju najdražu vilu da odleti sa leptirima,
poslat ću demone u sveti rat protiv samih sebe
da razvale kapiju  i poharaju dolinu našeg sretanja,
 
Neću te gledati kako kao stara ciganka u zapećku
prebireš svoje isprošeno blago u šarenoj prljavoj  marami.
Ukradi konja kao muškarac, pobjegni  galopom od potjere
da ti vjetar razbistri um i probudi srce, ponovo.
Čega se ti bojiš, zaboga?
 

http://lovari.hr/galerija/








Emocije su titraji astralnog tijela koji stvaraju naš 
ćutilni habitus takvim kakvim ga nosimo. U njemu 
su izvori sve naše ljubavnosti i zaljubljenosti poznati 
kao iskustvo
većine ljudi koji hodaju zemljom. 
Ljubavnost i zaljubljenost je mnogo širi spektar 
emocija nego što ih ljudi imenuju. 
Zaljubljeni smo u koga ili što?
Najfiniji oblici ljubavnosti osoba koje su stvarno 
senzibilne i kreativne koje su
dozvolile svojoj duši 
točnije dijelu duše nazvanoj astralno tijelo da shvati 
i prihvati 
da je  najčarobniji tren u Sada  : bivanje 
u tom stanju i jedino tada gradi slijed 
titraja u Sada u kojima žive i stvaraju odnose, veze
i kreacije. Sloboda bivanja u vlastitom emotivnom 
titraju je jedina mjera njene ljepote i snage stvaranja. 
Ovisi o pomirenosti sa prolaznosti tog trenutka i 
znanjem i ufanjem da se taj trenutak može ponoviti i 
prizvati ponovo : drugačiji ali jednako lijep 
i inspirativan …..

Za doseći snagu  i mogućnost nesebičnog astralnog 
voljenja je najprije prihvati smisao odlaženja i dolaženja 
koliko god to paralo po onim dijelovima duše  koji žele 
ostati sretno
uljuljkani u ugodne sadržaje i sjećanja, 
koji višem ničim ne opravdavaju svoje
postojanje : 
kreacijom, razvojem, pomaganjem, ispunjenjem, čak 
ni stvarnom ugodom.  
Voljenje kao svjesni čin postojanja je bivanje u 
stvaranju Kreacije.
Upotrijebih ovako opću rečenicu da ničim 
ne taknem krivo nečiji oblik vjerovanja. 

 

 



Kad mi se učini velik i ružan trun u nečijim očima,
zasigurno on ima veze sa kamenom oko mog vrata.

krajolici @ 11:10 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 10, 2008






Slučajno u nekom nevezanom razgovoru o međuljudskim 
odnosima pala je među sugovornike ta mala zaboravljena 
riječ „odanost“. Tko to još govori tako?
Kome je to uopće potrebno za ljubav. 
A onda je po bob stazi poznatih argumenata
za i protiv 
skliznula još jedna zaboravljena riječ „uzajamnost“. 
Zatečeni kako braniti
tako arhaični pristup i poimanje 
ljubavi i prijateljstva, ostadosmo u tišini d
a ne bi počela 
melodija poznate tužaljke kako je danas sve to nemoguće 
i
kako se treba sivo pomiriti sa svojom sivom samoćom i 
pretvoriti samodostatnost
u pustinjački štap sa svijetlom na 
vrhu i jednostavno duhom otići iz ovog svijeta.  
Kamo su nestale te dvije riječi? 

krajolici @ 08:06 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 8, 2008





Imati te je kao gledati
dinamični svjetlosni mokri živi akvarel
na zidu postojanja koji se mijenja
od nepostojanja do vrištanja
po samo njemu znanim ritmovima bila svemira.
 
Željeti te je kao slušanjem
pokušati pratiti kakofoniju umilnih paralelnih ritmova
boja zvukova i stanja koji se ne mogu napisati
ni u složenu partituru
na trodimenzionalnom notnom papiru.
 
Htjeti te je neuspješni pokušaj
kušanja i življenja od mirisa slatkog zumbula
preko dostojanstvenog oslobođenja u časci ljiljana
do sterilne smrti u aluminijskom lijesu
izbačenom da pluta svemirom, pa natrag.
 
Osjetiti te je unaprijed osuđeni neuspjeh
čučanja u epicentru tornada ludila
pokrivajući uši rukama, čvrsto stisnutih kapaka
u bezuspješnom pokušaju obrane
od munjevitih promjena svjetla i zvukova.
 
Postojati pored tebe je ostajati neprimjećeni 
mali magnet u  velikom elektromagnetskom polju
izmjenične struje usprkos svim razlozima
osim smetnjom tvojoj slobodi da potečeš dalje
bez obraćanja i pozdrava.
 
Ipak zasijecam svemirskim mačem
po površini vode tvog ludila i propadam 
do njegovog ledeno vatrenog epicentra
bez pitanja o smislu i svrsi
izvlačeći svaki put na maču
kaplju krvi svog vlastitog.
 
Ipak povremeno spremno liježem 
u svemirski aluminijski lijes
na kratko odmorno umiranje bez snova
ne bili buđenjem provjerila
da li te još uvijek hoću.
 
Ipak povremeno sjedam
u orgonski akumulator ludila
ne bi li se ponovo uvjerila da sam
još više luda i ne-ja od tebe.

Ti si zadnja svemirska stanica
na kojoj još mogu disati
dovoljno rijetki zrak
da mi ne prsnu pluća.
 
krajolici @ 17:41 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 7, 2008








Od kada su nevidljivi svemirski prsti takli
ovlaš i usput kao slučajno
trag mog i tvog postojanja
prizvani ne-molitvom o smislu i ljubavi
pokrenuo se nepredvidivi slijed
drevnog scenarija o dosljednosti i bivanju
o sreći i susretanju, o voljenju i čekanju,
o samilosti i darivanju, o slobodi i imanju.
 
Još čujem zvonki smijeh Amorov
u čijoj podlozi se lista odjavna špica
opasno ganutljivog filma o čekanju i traženju,
i glas zaigranog Erosa :
„ A sad se probajte suzdržati
na crti razumnog voljenja, ako možete“
 
Ne pitam se
da li volim tvoje voljenje ili tvoje postojanje?
Gdje počinje odlaženje, a kad se vraća dolaženje?
Tek mekim usputnim dodirom
kremirana su sva vrata u predvorju moga opreza.
A čemu će mi?
Kad je pred skrivenom dolinom Leptira
moje delikatne povredljivosti
troglavi demon sa mačem tvoje prisutnost
koji se ne da zavarati čak ni svojim imanjem.
 
Od tada živim u kapljici vode  iza tvojih očiju,
spavam u staklenim vrtovima tvojih sjećanja
i ne sanjam snove o dolaženju i odlaženju
nadanju i nedostajanju,
ne mislim o voljenju i ne-voljenju
samo izgubljena i nađena u tvom pogledu
ostajem bivati u jutarnjem zvuku
tibetanskog zvona u tvojim odajama
i skamenjujem ruke u Shivino oko
da ti taknem srce sa prvim buđenjem. 
 
krajolici @ 00:48 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, rujan 5, 2008





Što sve u sebi ne nose te oči
sužene u prorez opreza?
Prianjanje uz  čarobni strah delikatnosti postojanja 
teče kroz nježnost i prividni bijeg ostajanja.
 
Kako su mi nedostajale ti pogledi
od kojih boli glava od značenja :  
suze u nastajanju od nedostajanja,
želja u propadanja same u sebe,
kretanje u zaustavljanju,
bojažljivo „Tu sam?“ umjesto ….
 
Bajkoliki svijet našeg postojanja
zaustavljen na pol stola
između dvije kave,
živi lampion od čijeg bila
mi se rasprskava kucavica.
 
Dok nosimo maske običnog dnevnog bivanja
svojim mirnim odricanjem hranimo
u njedrima narančastog svjetla
okačenog o nevidljivi klin neba
 čedo koja neće krikom obznanit svoje rođenje.
 
Pitaš me :“Zašto to tebi treba?“
Treba mi zamah krila leptira
koji se ne spušta na cvijet,
zov  Ljubavnika
koji me budi jutrima iz daljine
podsjećajući me da dodir
više ne hoda po mom uzglavlju,
titraj živog  Života
koji se uvijek upinje
da nosi pečat radosne smrti
u poljupcu sretnog davanja,.
ljubičasti smiraj sna
lavandinih dolina mjesečine
koja se zrcali u trudnoj vodi svemira.
 
Ti si moja duboka, modra rijeka
i neću je pregaziti,
ostat ću u njenoj vodi kupana
modro električnim kapima tvojih očiju.
 
Ništa u meni Ti se ne odupire,
ništa u meni Te ne priziva,
postao si samo :
nezamjenjivo prepoznatljiva nota
okusa i mirisa svjetlosti duše,
opasno postojana boja zvuka
dodira moga srca. 

krajolici @ 10:34 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 3, 2008




ona:
dotakni me prstima vjetra
poljubi me laticom ljiljana
oslikaj me Turnerovom kičicom po grudima
dahni samo toplim valom po trbuhu
prošetaj leptirovim ticalima po nogama
 
stani i udahni … samo čekaj da se otvorim
kao more iza  horizonta
da te osupnem i zatečem nespremnog i dirnutog
beskrajnim  mogućnostima davanja
 
sleti na krilatom konju i osvoji me kao Atila
potopi sve oblake mojih nadanja
izbezume me do ključanja i nestajanja
u nove oblake na nebu
ne bi li se okupao blagoslovljenim daždom 
smiraja ...
 
on:
dok grabim tvoje tijelo
kao da sam gladan muzike
slušam ga kako pjeva
i sviram po sluhu
ti si krajolik harmonije
bez pogrešnih tonova
 
moje spore oči samo prate
virove naših tijela
dok lete i rone krajem
gdje svaka morska travka
svaki cvjetić
svako zrnce peluda
tipka je što priziva kišu tišine
 
ona:
tišina….
samo ti slušam bilo
i slutim glazbu koja se stvara
u nepostojećem međuprostoru
između nečujnih gromoglasnih titraja
koji se vrtlože po tvojoj glatkoj nutrini
uronjenoj u duboko podmorje predanja
i oslobađanoj u kliktanju sokola u visini.
mi smo ….toliko svoji
da se ne prepoznajemo na granici sretanja
 
on:
s tvojim tihim udahom
prije tvog prvog, slatkog,
jecaja u tišini
u mene se spušta munja.
pijem je, pijem te
udišem iskre
i dajem ti novorođenu vatru
-svaki put je kao prvi put-
kiša užarenih krvavih latica
što milo padaju na vodu
tvojih oluja i bonaca
 
ona:
taj slatki miris koji se ničim ne nameće
na glatkom mladom tijelu
koje podatno i gladno pije dodire
srce ti se propinje  kao mladi jelen
dok meko uranjaš u luku
koja jeku svojih dolina usklađuje
sa zvukom tvojih orgulja
 
on:
.. jeku koja me toliko puta
iznijela na površinu tvojih valova
da se više ne bojim da ću se izgubiti
u dubini njezinih godina
 
ona:
još samo
jedan pjev do umiranja
jedan dah do smrti
jedan pokret do smiraja
 
on:
tišina …
drugačiji  zvuk
nordijske harmonike
u praznini između dva zvuka
ostajemo u voljenju  
krajolici @ 12:42 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, rujan 2, 2008
        




     Lijepo je znati da si ljubljen, ljepše je znati 
da ljubiš, te koji te ljube,
upravo tako kako oni 
trebaju i žele, a najljepše je prvi put okrenuti 
zlatni ključić nečije duše, znajući da je iza 
ljepša, veća i svjetlija kuća, nego je njen 
posjednik ikad i pomislio. Lijepo je ljubiti 
djecu, prijatelje, roditelje, svijet, životinje, 
prirodu, a nadasve Učitelje, a prelijepo i 
je voljeti ljubavnika, jer ta zadnje banalna 
dimenzija fizičkog spajanja, tako jednostavna, 
kad je jedina, postaje izvor svih strahova, 
smutnji, opsesije,
posesivnosti, ljubomore, 
brane da se otvore ta zadnja vrata ljubavi, 
se tako lako otvaraju kad volimo bespomoćne, 
kad volimo moćne ili nedostižne ili neostvarive.
 
     Tako je teško voljeti jednake, oni su tu, 
stvarni, mogu po svojoj volji otići ili ostati, njih 
je tako teško voljeti takve kakvi jesu,  jer su 
stalno tu s nama, stalno stavljaju naše vlastito 
prihvaćanje samih sebe na kušnju, nude nam 
uvijek to izdajničko ogledalo naše 
nesavršenosti pred oči.
Sjene naše ljubavi i 
ne prihvaćanja truju naše odnose, a da smo 
savršeni oni koji nas trebaju bi došli sami i 
taj čarobni krug se zatvara.
 
      Oni koji bespomoćno hodaju po kružnici 
ljudskih sjena nemogućnosti, ostaju zauvijek u 
toj fatalnoj kružnici patnje i nemogućnosti 
potpunog davanja i primanja.Treba hrabro 
iskoračiti sa te staze o kojoj se sve zna, kako 
izgleda, kamo vodi, kako se olakšava, kako se 
ubrzava, kako se na njoj umire i ući u krug o 
kome ne znamo ništa, to je samo vrtložno polje 
u kome je sve moguće, gdje je centripetalna sila 
jača od centrifugalne, ako naučimo držati kormilo 
Duše i razapinjati jedro Uma i nosi nas u centar 
spoznaje, koji se ne da opisati ničim osim 
ulaskom u središte kruga, u kome titra puna 
istina trenutka.
 
    A Ljubav, Vjera i Znanje je čarobna 
trojka slabo poznata ljudskoj sumnji i strahu, 
I kad se pojavi jedno od njih, ono rađa ostalo 
dvoje. Siromašna je ljudska Duša, koja nije i
skusila taj tren veličanstvenog rađanja dvoga 
iz jednog, bar jednu sekundu u fizičkom životu, 
jer ta sekunda mijenja tok rijeke života prema 
Moru, prema kome je oduvijek htjela teći, 
a nije znala uvijek prepoznati.     
krajolici @ 09:47 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 1, 2008





Ljudska tuga ne leži u strahu od ostavljanja, već u 
strahu od počinjanja veza.
Sa odnosima, gdje je sve 
propisano unaprijed je lakše. Na sivilo samoće, čak
 i u zajednici, se naviknu. Osamljenost postaje 
hladnjikava, sivkasta maternica
u kojoj su sigurni 
od uzbuđenja, koja, kao, tako priželjkuju. 
A zapravo se pri prvim ubrzanijim otkucajima srca, 
plašljivo podiže glava i brzo gura glava u pijesak, 
kao noj, ako se ne može pobjeći, da bi se moglo 
braniti nogama.
 
Ali desi se neki susret koji se ne da ignorirati, ni 
ne vidjeti, kad je prisutnost nekog novog toliko 
glasno unutra, da se ne može ne čuti. Budi se 
cijelo biće, koje je bilo potiskivano u sigurnu 
sivu zonu i obuzima ih zanos, zbog konačno 
oslobođene potisnute tenzije. Osjećaj je ravan, 
po snazi, punom fizičkom kontaktu, čak i jači, 
jer nažalost svijetom hodaju, rekao bi jedan 
tantrički
majstor : 
" Manje ili više poželjni seksualni leševi", 
koji više osjećaju kad zamišljaju, nego kad 
doživljavaju. Taj zanos traje danima, mjesecima,
ovisno o brzini zagrijavanja psihe iz sivog 
i hladnjikavog do podnošljive saunske temperatura 
50 stupnjeva celzijusa, dalje povećavanje 
temperature izaziva paniku i teško disanje. 
Počinje strah i povlačenje u sigurnu sivu zonu, 
sa svim opravdanjima koje um može izmisliti. 
Tada se ožene i žive "sretno
do kraja života" 
mrtvi ili pobjegnu jedno od drugog.
 
Na sreću po zemlji hoda i mali broj živih, koji su 
preživjeli život, nisu završili
u ludnici, ni 
u samostanu, malo ih je, ali vesele.






krajolici @ 00:51 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare