Poezija je u pogledu
krajolici duše
Blog - kolovoz 2009
nedjelja, kolovoz 30, 2009


Samoća je …

 

ostajanje u sebi među zidovima od olova i titana
koji ne propuštaju druge u sobu bivanja.
 
otvorene prazne oči koje u ničem ne učestvuju,
koje se ničem ne daju, samo svjedoče životu oko sebe.
 
razumna opcija tijela da preživi,
usprkos bunta željnog uma.
 
sklonište u tamnoj pećini duše
dok ranjena zvijer ne izvida svoje rane.
 
odmor od teške bitke života
u kojoj se desetkovana vojska hrabrosti
 priprema za nove bitke.
 
 
 
Usamljenost je ….
 



bijeg u  bolnu izvjesnost vlastitog postojanja,
 
pristajanje na: ne dobiti ništa, ne izgubivši ništa,
 
zatvorena vrata pred kockarnicom života,
 
nerazumna opcija uma da preživi, makar i u mrtvom tijelu.
 
hod po slomljenim granama krošanja starog trulog drveća,
koje jedino svojom starosti svjedoči o pouzdanosti.
 
vraćanje u poznato i znano usprkos svim pobunama duše.
 
odustajanje od života.
 
 
 
Pomiješane zajedno
 
Ponekad usamljenost zazvuči kao samoća
u lažnom pjevu nedodirljivog mrtvila,
i samoća se povrijedi kopljem usamljenosti
u bolnom procesu iscjeljenja.
Pomiješaju se u nerazmrsivo klupko smiraja i nemira,
dok mač volje ne odsječe sve nepotrebno i bolno,
pa se iz tihe samoće rodi novi život,
ili
gustoća potisnutih sentimenata
potopi nezdravim argumentima zdravi razum
u mrtvo bunilo odricanja i straha
od i u usamljenosti.   
 
 
krajolici @ 19:11 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 26, 2009




Tvoj sretni pogled trajao je tek tren,
dan i noć jednog slučajnog zaigranog poznanstva.
Tvoja kratko hrabro kretanje bila je samo krik
u toploj vodi susretanja sa sličnim kapima,
tek kratki tren nade da ima drugačije i bolje.
 
Izašao je demon, čuvar vrata tvog osobnog pakla
i pokucao na prozor prvog sretnog osmjeha,
zaledio se u viziju mijena koje je započeo,
duša je film počela vraćati unazad …
stare patnje bar su znane i zaliječene …
Nemoj molim te sad stati …..
 
Učini sebe nebeskim čuvarom
svoje duše, krhke i delikatne,
koja još uvijek može poletjeti.
Ne dozvoli sumnji da pohara odaje
tvog tek rođenog povjerenja u Život.
 
A sjemenu potisnute želje dozvoli da proklija
u žilavi bršljana, koji niče prema nebu  
kroz raspletene krošnje džinovskog drveća Vjere.   
u gluhim neispunjenim tokovima vremena.

krajolici @ 21:27 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 20, 2009


/ Naše sivo dostojanstvo /
 
 

 
Tražeći jutros u sakrivenom sefu
svih svojih sumnji,
bar zrno nemira i nesigurnosti,
oblačeći svilene čarape,
dotičem samo strujanje nevidljivih tokova
tragova tvojih prstiju.
Zdravu, toplu, ugodnu, nježnu
groznicu nosim u tijelu,
osjećam miris tvoje kose,
putuje mi titraj tvog glasa po krvi.
 
Budeći se u takvim jutrima,
činilo se da nikad neće nestati,
da će mirisi proljeća pokriti
i uspavati naše unutarnje demone.
No duše ne vole biti u raju,
u raju je dosadno i monotono lijepo,
čežnja za ljepotom izgubi svoj smisao
kad je već tu, tako mirno podastrta,
na tepihu dnevne sobe utkana u uzorak dana.
 
I zaboravismo biti pažljivi
pri prvom jutarnjem poljupcu,
zaboravismo se sjetiti što volimo,
zaželjesmo se mirne dosade i slobodnog landranja.
Sve više ličimo na ponekad poželjne,
a ponekad nepoželjne komode u dnevnoj sobi,
a bračna postelja je postala tek mjesto
politički korektnog zadovoljenje fizičkih potreba,
ne uskraćujemo se jedno drugom,
mi se jednostavno ne trebamo.
Jutarnja kava liči na poslovni sastanak,
o raspodjeli dnevnih obaveza,
čak se i portir na poslu ljubaznije i prisutnije
nasmije za Dobro jutro,
od tvoje već uvježbano namještene glave
da poljubiš zrak i izbjegneš dodir.
I sad smo tu…….. Na rubu kraja……
Čini se da Ljubav ipak oslobađa zaljubljene,
pa makar i sebe same……………
 
Ni jutros nisam našla u sakrivenom sefu
svih svojih sumnji,
ni zrno nemira i nesigurnosti,
oblačeći svilene čarape,
dotičem samo strujanje nevidljivih tokova
tragova njegovih prstiju.
Zdravu, toplu, ugodnu, nježnu
groznicu nosim u tijelu,
osjećam miris njegove kose,
putuje mi titraj njegovog glasa po krvi,
pripremajući se izmisliti prvu polulaž
sa neodgodivog putovanja,
ne bi li sačuvala naše sivo dostojanstvo.
 
Nisam zaljubljena, samo sa jednako
dobro uvježbanim glumcem,
igram u prastaroj predstavi zvanoj Preljub,
kao i ti donoseći parfem
koje ne prepoznajem na košulji.
Čini mi se Dragi, da je ponovo vrijeme
za samo istinu, jer ništa više ne možemo
sačuvati osim svog stvarnog dostojanstva,
a možda nam ostane jedno divno prijateljstvo,
kad konačno padnu sve šarene maske.
Nitko nas tako dobro ne pozna,
kao mi sami, čak i u malim lažima,
dugim šutnjama i nijemoj nezainteresiranosti.
I u ostatcima pepela naše vatre ima više topline
od plamena šibica s kojima se sada grijemo.
 

prvi put objavljeno : 30.03.2008.
komentar : 
de Facto | 30.03.2008.
'zaboravismo biti pažljivi
pri prvom jutarnjem poljupcu'
 
zvoni mi ta rečenica u umu, i piše sama od sebe... :
 
držeći jedno drugog na mjestu,
a čeznući za kretanjem,
naše tkivo ne postaje laganim:
sivi zaborav ga čini šupljim,
ljubav neuomoljivo sipi kroz rupe,
a ono, mrtvo, više nije ni naše,
ni tvoje, ni moje.

krajolici @ 15:07 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 16, 2009






Već dugo čekam tvoju sigurnu kamenu uvalu
da se ulijem u njene obale.
Već dugo čekam te velike tople oči
da se u njima pogledam u ogledalu.
Već dugo čekam duge prste u kosi
koji tek neprimjetno izvijaju leđa.
 
Prepoznajem te po mekim koracima,
već danima mi odzvanjaju u daljini.
Poznajem te po pažnji koja se neprimjetno
okreće u smjeru nepoznate ulice.
Poznajem te po mirnom bilu dok
odsutno sjedim u svojoj samoći.
 
Tvoj skori dolazak treperi u oblacima
koje gledam kao u meku pjenu neba,
miluje me kao topla morska voda na krijesiti vala,
osvježava me kao prohladna trava u sjeni mlade breze,
budi me sa prvom zrakom sunca u oknu
i smiruje kao namigivanje mjeseca pred san.
 
Zna stari noćni lopov da dolazi netko
tko će me opet rascvjetati u ženu i djevojčicu,
da neće više trebati prosipati srebrni prah
po mom snu bez snova  da te prizovem.


Za feelix
krajolici @ 22:15 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 12, 2009



I.
 
Ne znaju mlade jegulje kad krenu na put parenja
kako će dugo plivanje biti do povratka.
i misle kako je sve lako,
kako se život podastire pred mladim i hrabrima
koji neoprezno staju tigru na rep
i bude zmije otrovnice nasred puta,
da će ih pustit vedre, mlađahne i sretne
i preko granice smrti.
 
I ne vide hladnu damu s kosom
kako se zagonetno smješka
njihovom naivnom, bahatom koraku…
A ona budno prati svaki neoprezni pokret
djece mjesečara koja sanjaju san o samovažnosrti.
 
Ne sveti se,
ona samo podastire po putu
pravu mjeru nelagode za razumijevanje
onog što je bilo i onog što je sada.
 
 
II.
 
 
Kaži mi da te bar sad razumijem
Sada mi sve smiješ reći
više se ništa ne može sačuvati.
 
Tajne života su otkrivene
u njegovom zadnjem dahu prisustva.
Odlazim sa ovog tužnog mjesta,
koje je obećavalo sve,
a ja nisam vidio ništa.

Predugo strpljivo sjedim u mraku
čekajući hladni vlak koji će me odvesti
daleko od tužne uhodane rutine.

Umotaj me u zadnji sretni titraj svijeta
da ga ponesem sa sobom za podsjećanje.

Pomogni mi da bacim prvi grumen zemlje
na vlastitu raku,
ne brini,
znam da to unutra već odavno nisam ja,
samo prazna ljuska, mrtva kosa....

Sa pogreba se svi radosnije i svečanije
vraćaju u vlastito sporo umiranje,
a ti mi šapni tajnu odlaska,
da ničim ne zažalim za mrtvom ljuskom u lijesu,
ljubljena spasiteljice.

 
 
III.
 
 
Nova  stvarnost?
Još jedan skinut veo sa razumijevanja?
Opet se varljivo sve čini lako,
gotovo euforično jednostavno radosno,
bez pitanja, samo čisto istinito kretanje.
 
Sumnje, dubokoumna žrtvovanja,
trud oko ljepote tuđeg postojanja,
Zašto?
 
U tankoj vlasi procjepa,
kad sukob pobije sam sebe,
otkrije se jedna jednostavna misao,
laka povreda, ničim izazvana,
samo krivim ogledalom onog koji gleda.
 
I onda čemu?
Sve te godine razumijevanja i prilagodbe?
Za taj tren slobode?
 
Da,
za taj tren slobode!
 
Da nije bilo tih godina prekomjernog davanja,
ostale bi samo godine plitke mladenačke sebičnosti,
beskrajnih nepotrebnih želja i uzaludnog burnog traganja.
Nikad ne bi postale mirne godine nevezanosti
i slatke zadovoljne godine čistog davanja
onima koji mogu vidjeti, raširiti dlan iz pesti,
i pogledati bez šuma u ušima i filma pred očima
ruke koje se daju.

 

IV.


LJUBITI, samo LJUBITI …
bez isprike, grča, bola i očekivanja …
samo LJUBITI …
 
A oni koji to ne čuju i  ne vide,
nek' ne sanjaju,
već traže KAKO to MOĆI.
ljubeći u svom traženju najviše što mogu i umiju …
Budno pazeći da ne otimaju što nije njihovo,
niti daju ono što drugi ne mogu primiti.

Spontani su nevini i mudri,
a ne željni i ushićeni.
Zato bistro i budno ljubimo,
ne dozvolimo malim demončićima ugode i neugode
da nam pomute vode u kojima ronimo
i uzbibaju visine u kojima letimo.

 
 
krajolici @ 13:05 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 10, 2009






Labudovi na gradskom jezeru prestadoše biti selice.
Krila im ne mogu podignuti otežala tijela
od bijelog kruha ljudske milosti, u let.
Postadoše žugave gradske guske
i ljubimci usamljenih samaca mekog srca.
 
Gledam te labude,
kako kljucaš bijeli kruh u plićaku
i mislim o tebi kao simbolu ljubavi.
A kako da te mislim takvim,
kako da prizovem sjećanje
na njegov radosni glas pred 10 godina :
„Vratili su se…“
 
Ti debela, razmaženo gusko ….
 
„Hrani me titrajima i slobodom,
ne zavezuj me lažnom milosti za sebe“
začu se njegov nečujni zaziv,
dok mu je tijelo pohlepno gutalo ostatke kruha. 

 
krajolici @ 14:38 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 6, 2009





Natali Vasquez Munoz
"Free"
watercolor/paper 50x60 cm
(19.7"x23.6")



Srce mi čuvaju dva nestrpljiva laneta
koja se zaigrano propinju tražeći tvoje prste i usne.
Mekeću bezglasno tražeći tek usputni dodir
tek pogled nepodijeljene pažnje,
da se pretvore u mazne košute
i zarobe te svojom željom za tobom,
da te povedu na putovanja nepoznata,
da se rasprsnu pod tvojim jezikom
u vatromet našeg nestajanja….
Dodirni ih….
 
Srce mi čuvaju dva goluždrava gladna ptića
koja se hrane blizinom tvojih jagodica.
Drsko se otimaju iz gnijezda, neuki u letenju,
da te gricnu za prste i otmu ih na sebi
kao bezvremenski titraj mladosti.
Daj im se da te miluju po jagodicama
njihovi mali kljunovi su svilena postelja tvojim rukama.   
Dodirni ih….
 
Srce mi čuvaju dvije lijene pospane mačke
koje se bude gladne i spremne na lov
na tvoje uvijek magnetične dodire.
Propupaju kao pupoljci divljih ruža,
branjeni sitnim nevidljivim trnjem,
osim tvojim „svetim“ rukama,
koje ih ne ubiru i ne kradu,
nego samo  leptirovim dodirom
održavaju u vječnom cvjetanju.
 Dodirni ih….
 
Dodirni ih…. Udovolji im…..
Oslobodi ih od želje za tobom,
da te opet mogu tako čisto
snažno i peckavo tražiti u njedrima.
Neka te toplina njihovog čuvanog blaga
obgrli slobodnim toplim davanjem i primanjem
u uvijek različitom ali tako predvidivo istom
opetovanom prepoznavanja najdražeg Vrtlara.

krajolici @ 17:28 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare