Poezija je u pogledu
krajolici duše
Blog - kolovoz 2008
subota, kolovoz 30, 2008




Svemir zasigurno nije plošan, s tim se većina ipak slaže, naučeno ili vrlo rijetko spoznajno.
 
I čovjek je jedna velika kugla, koja se toga svjesna ili nije, nije bitno, bitno je da je okrugao, i da ga ima i u širinu i u visinu i u centru križa je srce, zar je moguće?
 
Putujući odozdo prema gore, spoznajemo što MORAMO, ŽELIMO i HOĆEMO IMATI i onda dođemo do srca i više NE-IMA, ali kad NEMA, nema korijena u zemlji, pa se vratimo se natrag u svu sjaj i bijedu IMATI.
 
Što nam nedostaje da bi mogli BITI, VIZIJA.
 
A, VIZIJA je putovanje po neistraženom bestežinskom svemiru. Onaj koji ne zatitra svoj strah, BUDE, a onaj tko zatitra svoj strah, ima panični, neugodni let, prema DOLJE, dok ne dođe na sigurnu granicu IMATI, neugodno svjestan, da je ta laž, jedino za što je sposoban.
 
Svejedno mi je što će ovaj tekst većini BITI sulud, IMAJU pravo MISLITI  što god hoće. 


http://www.glas-koncila.hr/rubrike_bioetika.html?news_ID=1823
 
krajolici @ 17:56 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 28, 2008





Samoća je tako tužna riječ ovog jezika, jer se uvijek poistovjećuje sa usamljenosti. Malobrojni je vide kao jednostavno stanje  „ biti sam“. Ponekad je stanje samoće potrebno. Oni koji ne znaju biti sami sa sobom, ne znaju biti ni s drugima.
 
Zašto?
 
       Samoća nas suočava sa sobom, takvim kakvi i tko  jesmo. Ako nikad nismo pokušali razumjeti sami sebe i, nego smo samo nagonski biološki i socijalno živjeli, onda nas suočavanje sa sobom u samoći suočava sa vlastitom prazninom. Misaoni proces se počinje neurotično vrtjeti tražeći izlaz iz postojeće situacije, jer um tako funkcionira, on samo traži rješenje problema, koji  muči dušu. Um je nekreativni kompjuter, koji samo vrti ono s čim je napunjen emotivno i mentalno, Ako je emotivno i mentalni titraj takav da je u njemu više nesvjesnog nego svjesnog ili možda popularnije napisano nepoznatog od poznatog, jer nesvjesno je uvijek nespoznano i nerazumljivo, koliko se got to čovjeku činio domaći teren stresa i patnje i rado mu se vraća, jer su sva njegova tijela formirana po tom stresu, pa mu se čini izvjesnim da to može preživjeti.
 
         Interesantno je da ljudska jedinka lakše trpi graničnu količinu stresa i mrtvila godinama, da ne bi bila usamljena, nego da pokuša oživjeti odnose i učini ih stvarnim i bliskim. Jedini problem s tim je što vrijeme i život teku, pa ono što stoji umire i trune, koliko got to čovjek pokušao zadržati na istom mjestu. I onda im je teško trpjeti usamljenost. Koju usamljenost, onu koju su sami stvorili ili pomogli svojim trpljenjem da se stvori. U međuvremenu je srce pobjeglo u nebo, duša je izgubila entuzijazam za bilo kakvo otvaranje, ostala u tamnici vlastite usamljenosti, koju je čovjek sam napravio.
 
         Nitko ne pomišlja da je možda malo sam kriv za svoju usamljenost, da u trgovini primanja i davanja ne nudi adekvatnu cijenu za ono što bi želio dobiti.
Duhovnost zadnjih sto godina tzv "New age" govori o ljubavi, koja će spasiti svijet. Hoće, ali tko još može i usudi se voljeti? Ljudi nisu osvijestili ni svoje nagone, a kamoli svjesnu trgovinu davanja i primanja, a ljubav je titraj koji je vrlo  fin i nježan. Kako da netko tko sluša preglasnu muziku svoje sebičnosti i nagona može uopće primijetiti fini zvuk orgulja u hramu svoje duše.
 
       Budimo realni, ne očekujmo previše od ovog vremena i svijeta oko nas, ako uspijemo prepoznati bar jedno biće koje čuje naš glas i mi njegov, dobili smo bogatstvo. I tad se ne treba pitati da li je to uspješna trgovina za naš povrijeđeni ego, jer duša nije nikad povrijeđena, ona samo uči kroz iskustva, ponekad radosno, ponekad bolno, ali samo uči i teče kao voda prema moru – Bogu, ali emotivni ego je povrijeđen, jer mu se nisu ispunila očekivanja, a to ne boli, to je samo privid boli. Ego ne dozvoljava stanja koja ne može kontrolirati i imenovati, pa proizvodi virtualna stanja emocija da se slučajno ne sretne sa vlastitom prazninom i nepostojanjem. Kad duša zaboli, to je tako jebeno stvarno, da vrlo brzo nauči ono što treba naučiti iz tog iskustva, jer je ta bol stvarna i nepodnošljiva i o tome se ne mogu pisati sladunjave poeme i slikati histerične slike, skladati otužna glazba. Kreacija dolazi poslije po spoznajnom iskustvu, a ne kao polusvjesni tok svijesti ida koji je toliko nabujao, da propucava ego, koji ga tek malo može oblikovati u kakvu takvu formu.
 
          Nepotrebno je uvijati ovu istinu u slatke forme, za to je bio bolji mač, koji će presjeći taj nepotrebni gordijski čvor sentimenata, nagona i nerazumijevanja vremena u kojem je lukavi intelekt postao  toliko moćan da je podjarmio sve ljudske kvalitete i pretvorio ih u konzumaciju. Sve se može kupiti ili prodati. Pitam se da li može li se kupiti 10 minuta topline duše ili 60 otkucaja ljudskog srca u minuti  ili živo tijelo, svjesno sebe i svojih potreba. Mogu se kupiti dobro ugođeni komadi mesa,  prijetvorni osmjesi i ubiti srce konzumacijom.  

http://ss-ri.hr/usamljenost.htm

           
krajolici @ 17:18 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 26, 2008






Već smo sad dovoljno daleko
da ljubav, isprika, tuga ili bijes
ne može naći put od mene do tebe,
gubeći smisao svog postojanja.
 
Sve se već odavno desilo,
riječi, titraj, privlačenje,
susret, pa opet privlačenje,
spajanje, koje je ličilo na
teško podnošljivu prekrasnu vječnost,
spržena zemlja, polje krinova,
prodorni vrisak oslobođene želje,
mir, nedostajanje
i na kraju strah od ludila
i udaljavanje…..
Ostala je samo tišina,
koja titra neizgovorena sjećanja.
 
U smutljivoj sobi ogledala moje duše,
sva su skrivena crnom neprozirnom svilom,
da ne svjedoče mutnim odsjajima slika
u tišini priželjkivanog zaborava.
Igram se tisuće glasnih igara,
da od sebe sakrijem tu tišinu
nijemog nedostajanja,
da ne vidim slike ispod crne svile,
da nađem novu riječ u sebi
da zatitra novi zov i otvori novi put.
 
Ti sanjaš i hraniš te fantomske slike
sjećanja u sebi, oživljujući ih ponovo
u mojim skrivenim ogledalima.
Kako da ti izgovorim, ne govoreći,
da udaljavanje nije umiranje,
da nismo samotne tvrđave na zemlji,
da nam se slike i želje miješaju u snovima,
jer im po danjem svjetlu branimo,
kad tako grčevito čuvaš te titraje,
kao da nikad više  nećeš živjeti…

krajolici @ 23:15 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 25, 2008


(samo nam se ponekad takvima učini)
 




Dvije kobne privlačnosti
 
          „Mirisom postao sam san, sjena što ulazi u njeno tijelo, sjena koju ne može zaboraviti, jer ni nema lica, sjena što nastanjuje njen kišni grad, u kojem drhtimo ispod pokisle kože, zaglavljeni u putenosti, u ćudorednoj bludnosti razbacanih maštanja, u nečednom iščekivanju našeg ponovnog susreta. Jedno lice i jedna duša, dvije kobne privlačnosti, jer kad se jedno pojavi drugo iščezne.“
 




Ruža na prozoru
 
            Krećući se za novim mirisom, na tragu plemenitog, više divljeg, još netaknutog jelena, odraslog u šumi, ostavit ću ružu na prozoru tvoje kuće u predgrađu, sa posljednjim poljupcem na laticama, moj prinče, da imaš o čemu sanjati, dok te ne probudi drugi plemeniti kraljevski ženski lovac, slučajno te ugledavši na tvojim samotnim stazama uz gradsko labuđe jezero. Dozvoli joj da te uhvati i odvede na divlje šumske staze. Ne daj joj da te nagovara, ženski lovci su plahi kao i njihova lovina, trošeći njeno strpljenje, trošiš i njenu strast, a to najbolje prepoznaješ. Otvori sva čula, slušaj glas vjetra, gledaj kuda plove oblaci, prati mirise ruža u vrtovima, dodiruj lišće u prolazu, ne spavaj u kolibi svoje mirne sigurnosti, samo je nemoj propustiti kad slučajno zaluta u svojim lutanjima do tvojih vrata, tek onda ćeš čuti glas koji ti govori : „ Nemoj se ništa pitati, samo pođi, Vrijeme je da ponovo staneš u Vodu Života.“
 





Igra života
 
Lice Igre života nije ni staro ni mlado.
Igra života sebe  ne vidi, ne sjeća se sebe same,
samo teče po njoj znanim nevidljivim koritima,
ne pitajući se o izvoru snage i ušću predaje.
Dok se ogleda u obalama, oblacima, suncu i mjesecu, 
tekući podržana odbljescima vlastite bistre nevinosti.
Da ne bi, ostajanjem u unutarnjem vremenu, 
guste vode stajaćice sjećanja, zaustavila tok,
tijela i duše žive u prolazu vremena,
znajući, da ništa Dano, nije zauvijek,
puštajući splavaru Duha da vodi splav pravom ušću,
 
 

                                                                                      
 
Ostavljam ti sva mirisna jutra 
 
             Ostavljam ti sva mirisna jutra, sve okuse daha poljubaca  na koži, sav drhtaj uzbuđenja prije sretanja, sva sjećanja mirnog beskraja umirenih duša i tijela i odlazim tragom novog mirisa naučiti i osjetiti nove okuse, slike i titraje.Nakon svih bijelih krinova ljubavi, ostavit ću ti crvenu ružu putene strasti , da te mori sjajnim sjećanjima, da se  naučiš osloboditi titraja lijepe prošlosti. A ljiljane ću uplesti u rogove jelena udišući punim plućima novi miris, koji će me radovati, voljeti i čuvati. Prošlost je prošlost, kakva bila, treba je zaboraviti. I ništa nije kobno ni vječno, samo nam se ponekad takvima učini. 
   
krajolici @ 21:44 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 23, 2008

Ne prepoznajemo se u ogledalu
jer grubo oslikava „vidljivo“ i sakriva „nevidljivo“



 
Noć je,
dan se sliježe u kolijevku svog zaborava,
Ljubimo se riječima
koje se kao goluždravi ptići
gnijezde u našim njedrima.
Gledamo se bljeskom pogleda
koji pobjegne zatvorenim očima
koje slušaju muziku jagodica
na našim tijelima.
Gubimo se
u razlivenim modrim krajolicima
iza šuma mora u ušima
gdje nestaju granice horizonata.
Živimo u dodiru povjetarca
u krošnjama mladih uzdrhtalih brezika.
Budimo se u mirisu vode huka vodopada
i udaru nevidljivih srebrnih munja
kroz razastrte velove
koji otkrivajući stvaraju novu mistiku.
 
Tek začuđeno ću jutrom dignuti obrvu
vidjevši tvoje lice nad prvom jutarnjom kavom,
pomisliti : „Bože, kako je običan?“
i bezumno se iracionalno zaljubiti
u tvoju pospanu odsutnost
dok mi pažnja plovi kroz nju
na drvored ispred prozora
ne bi li se sakrila od tvog skrivenog pogleda
koji se gnijezdi u mojim očima. 

krajolici @ 23:13 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare






Pitaš se, zašto ne nalazim,
bez obzira na sve umijeća,
puno zadovoljstvo, bez tebe ?
Blistavo je u samotnom igrokazu
otvoriti besprijekorne slike i zvukove,
oživjeti divljine ,slobode, avanture prirode
i čovjekove vještine i ljepote,
očaravajući je, ali blistaviji je u dvoje.
Još uvijek sam ostala živa, žena.
 
Zabrinjavajuće mi je, moj prinče,
to što te trebam u tvom obličju i imenu,
da tijelom i dušom doživim sve to u ushitu?
Misliš li da je samo željeti dodirivati te
svim čulima, ponekad, premalo?
 
Trebaš mi ti……….. 
da me raduješ i veseliš, ponekad……………..
da se negdje susrećem izvan sebe, ponekad……...
da izađem iz čistog monaškog koraka
u vrtlog nesigurnog uviranja i izviranja, ponekad ......
da mi se učini da još imam
nešto dragocjeno izgubiti, ponekad .......
 
Hoćeš li mili moj moći podnijeti tako usputno trebanje?
Znaš li dragi moj da je potreba za davanjem
snažnija i smrtonosnija, ako nije ispunjena od primanja?
Želiš li vidjeti svoje snove rascvjetane u proljetnoj močvari
pod vodenim ljiljanima, kako izrastaju u drugačije krinove?
Možeš li podnijeti toliko pažnje, nakon stoljeća nepažnje?
Bojim se, ali morat čuti i vidjeti sve te odgovore …………..
A nešto mi govori da me baš neće obradovati ……………..
krajolici @ 00:52 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 22, 2008




Ponekad ti netko slučajno, u trenu postane sve,
more i nebo, prijatelj i ljubavnica, 
glas razuma i ludila,
čuvarica i iskušenje, mir i nemir,
jer je pokucao na vrata,
upravo u trenu tvog buđenja.
 
To je samo netko, tko te odavno zna
i došao je kad si bio spreman
sresti se sa sobom i onim što ti donosi.
 
Zar je bitno tko je i je li stvaran,
sad je samo vodič, 
kroz najtamniji dio noći,pred zoru.

krajolici @ 10:11 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 21, 2008





U beskonačnoj petlji mojih dolazaka,
dočekuješ me u mraku okvira istih vrata,
malo stidljivo …. malo iznenađeno ……
Nalazim te u istoj tihoj sobi ……
u ugodnom titranju sjena plamena svijeća,
samog …… u mirno suspregnutom iščekivanju,
kao da dolazim prvi put ……….
I svaka noć je predvidivo divno slična prethodnoj …
i tako neponovljivo drugačija ……………
 
Predobro te poznam, a ponekad se učini,
da tako malo znam kako ti dati ona što
tvoj život budi u mirno jutro.
Tako dobro me znaš, u velovima noći,
a jutro me budi tebi nepoznatu.
Prepoznajemo se na ivici noći,
nalazimo se u sutonima svjetova,
trajemo kroz sjene mjesečine,
i nestajemo u praskozorjima
sa kukurijekanjem prvih pijetlova.
Dok nas prvi mirni, zadovoljni san,
spojene odmotava iz klupka ruku i nogu,
prve sunčeve zrake,
bude drugog tebe i drugu mene,
kao da se ne poznajemo,
kao da se prvi put vidimo.
 
Ali sjene noći meko se omataju,
oko tek začetog embrija zablude,
ne dozvoljavajući jasnu, grubu riječ
u toploj mjesečevoj postelji,
i grle se u odlaženju i tihom nježnom bježanju.
jedna od druge, čuvajući za nove sutone
bezbrojne sretne šarene velove kao zalog za :
 
Beskonačne petlje mojim dolazaka,u kojima me
dočekuješ u mraku okvira istih vrata,
malo stidljivo …. malo iznenađeno ……
Nalazim te u istoj tihoj sobi ……
u ugodnom titranju sjena plamena svijeća,
samog …… u mirno suspregnutom iščekivanju,
kao da dolazim prvi put ……….
I svaka noć je predvidivo divno slična prethodnoj …
i tako neponovljivo drugačija ……………
 
Nikad se nismo vidjeli pod suncem u zenitu,
čak i kad bi se slučajno sreli
pod izdajničkim dnevnim svjetlom,
nosio nas je  naš topli ljubičasti suton,
umirujući bistrinu i jasnoću dana,
zatvarajući nas u samo nama poznati svijet,
u kome jedino ne vidimo koliko smo različiti.
 
Ne viđam te više, beskonačne petlje mojih dolazaka,
traju u sutonima i noćima drugih svjetova.
Nikad nismo riječju izgovorili rastanak,
samo smo u jednoj zori nijemo odmotali sjene noći,
znajući negdje duboko unutra gdje um nikad ne ulazi,
 da se više neće zaplesti u samo nama poznato
 dinamično slično i uvijek drugačije svjetlosno tkanje.
 
Rastajanje od onih kojima smo sve dali,
je toliko bolno, da se pretvori u čuđenje,
ostane samo nijema neizgovorena praznina,
iz koje se rodi ljepota najfinijeg sjećanja
i sigurnost u snagu i vjeru vlastitog voljenja.
Čak te se ni ne sjetim u danjem svijetlu svijesti,
tek kad sunčeva glava klone iza horizonta,
i ostavi crvenu i narančastu svjetlost nebu,
a nevidljivi mjesec  počne pretvarati crveno u plavo,
na tren doluta mi misao : „ Gdje li je? Da li je sretan?“
 
Te noći predvidivo divno slične
i tako neponovljivo drugačije
nepovratno su promijenile nas i one
koji su došli u moj i tvoj život iza Nas….
Hvala ti, za to čarobno čisto ljubičasto Trajanje.
 
krajolici @ 09:37 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 20, 2008





Kako se sa radošću i malo sjetnog osmjehom 
ne sjetiti tog pogleda dok skidaš očale, 
podižući pogled sa knjige, 
dok ti se proširuju zjenice, bljesne iskra 
„ A, tu si ……..“ u očima, 
malo zamućenog vidnog polja za vizualno,
 ali zato jasnije i čistije viđenja i ćutanje
 tvoga i moga ispitivanja :
„Da li je sve u redu? 
Kakve je volje? Kako se osjeća?
Raduje li mi se ? Kako me vidi?“
I sva ta pitanja postaju jedna mala kratka rečenica :
„ Hej, tu sam …. „
I onda pažljivo osluškivanje boja glasa, 
tek provjera da li smo dobro vidjeli u očima,
kojih boja je voda vala od mojih do tvojih,
i od tvojih do mojih očiju.
 
Ma, volim te još i sad zbog tog pogleda…….
Ta mala nesigurna pitanja su me naučila,
da nikad ništa nije sigurno,
i da je ljepota ljubavi u njenom
vječnom započinjanju…………..
i zaboravljanju nezaboravnih trenutaka ljepote……..
da bi se mogli ponoviti drugačiji…………..
krajolici @ 09:56 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 18, 2008





Kad bura u kapima znoja na tvojim leđima postane
dovoljno glasna da zvuk misli zamre iza kapaka,
 oči postanu  unutarnja vrata dubina svemira,
 ruke oči srca, koje sve doživljavaju i vide,
a duša toliko velika da svemir u njoj nestane
i tako mala da zaluta u vlastito neprepoznavanje,
dodirujući bilo što, dira me tvoja topla put.
Dok izvori čula poniru u začudnim, sjajnim
spiralama  kroz nas , u svoje izviranje,
pretvaramo se u pulsiranje dva usklađena srca.
 
A zaboravit ćemo se, kad eho ushita dana,
umre u nekoj novoj noći u kojoj nas ne bude,
i nijemo neizgovoreno nedostajanje postane
toliko bolno, da ga moramo sakriti od sebe.
 
I sjetit ćemo se, ako nas dugo nitko ne pomiluje  
ni pogledom, tako kako mi jedino prepoznajemo
znamo i zovemo milovanje, pa put zazove,
naše zadnje pulsiranje dva usklađena srca.
 
I znat ćemo da su nam se tijela srela u mislima,
kad nas preplavi čisti titraj spajanja,
radosna jednovremenost smrti i rađanja,
dok izvori čula poniru u začudnim, sjajnim
spiralama kroz nas u svoje izviranje.
 
A možemo zvati anđele ili demone,
sanjati, ljubiti, mrziti ili patiti,
ganut će nas ista plemenita vrsta, moj najdraži,
utišajmo buku sjećanja iza kapaka, dolaženjem 
ili nesebičnim blagoslovom odlaženja,
osvijetlimo jedno drugom nova traganja.
 
 
 
krajolici @ 23:17 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 17, 2008





U mirisu tamjana, ljetnog predvečerja
na rubu naše vode mira i poznavanja,
zasvijetlila je noćas nerazumna munja,
probuđena čudna sumnja u ljubav,
rodila se mora straha od nebivanja,
potreba za polaganjem vučje šape na meso
vučjih zuba za vrat, u kucavicu,
žeđ za krvlju do smrti, ovog ludila,
koje ubija život i harmoniju.
 
U sobu ulazi miris jasmina i zumbula,
budeći tek naslućena zadovoljstva čula.
Kako, zašto?
Možemo li to odsanjati?
Možemo li to promijeniti?
Možemo li to oplemeniti?
Uđemo u pakao gladi životinjskih čula
pažljivo i nježno, možemo,
pustimo ih da svoju glad zasite
bez našeg stida i pohote,
divlje i neobuzdano u vatri strasti,
koja ne ostavlja pepeo iza sebe,
da postanu razigrana mladunčad
na livadi našeg zadovoljstva.
 
Pozivam li te? Zavodim li te?
Ne, u tom liftu prema dolje, svatko putuje sam,
u tihom sučelju sam sa sobom,
da bi bez daška straha i pohote,
mogao otvoriti kavez i pustiti vukove na slobodu.


krajolici @ 23:13 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 16, 2008





Okovan okovima neznanja svoje duboke sebičnosti
sanjaš i tuguješ za ljubavi ….
A ona ne zna za tvoja vrata zalivena olovom trebanja,
išarana grafitima koji počinju sa: „ Daj mi ….“
Bježi od tvojih grabežljivih ruku koje nemoćno otimaju
komad po komad tuđe puti, gluhe i slijepe za njen šapat.
Odgururuje se od pasivnih ljepljivih stihova
kao od muholovke.
Optrčava oprezne udaljene krugove oko tvoje usahle aleje
suhih ponosnih jablanova, koji ne daju više hlad
nego samo sjenu…..
 
Bar da skočiš ko' vuk ili tigar
pa otmeš svoj komad mesa i odeš
drsko i bezobrazno, ostavljajući iza sebe
bar kratkotrajni smiraj tijela i osmjeh.
Bar da se usudiš biti zavodljivi trubadur
koji ostavlja uzdahe iza rukoljuba na rastanku.
Bar da si zli okrutni pametnjaković
koji prezire svoju slabost i ovisnost o očaranosti ženom,
ostavljajući ih sretnima svojim odlaskom.
 
Okovan okovima neznanja svoje duboke sebičnosti
odbijaš čak i nakaradnu parcijalnu bliskost i stvarnost ….
krajolici @ 10:17 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 15, 2008






U tišini zaborava
u strujanju jeke od dalekih stijena
u zamrznutom pokretu stojim
i slutim u šumovima svakodnevnice
da je to samo predstava koja čeka kraj sezone
da je skinu s repertoara..
 
Razvezan je kaič na molu
bonaca je, mala zadovoljna smrt svakodnevnice,
mirno čavrljanje koje izgleda kao spokojna tišina.
 
Čak ni oproštaj više nije potreban,
mene više odavno nema tu,
samo zamjenjujem sebe kao nekadašnju primadonu
u predstavi vlastitog života, dok ne dođe neka druga.
 
Izgubljena u davanju, zaboravljena u primanju
vezena tek njihovom potrebom za kratkim dodirom
koji pokreće i razvezuje čvorove zabuna
ili skreće neumjerenost željenog u razumnost htijenja.
 
Bonaca ,,,
krajolici @ 09:43 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, kolovoz 13, 2008







Drhtava, željna princeza,
iza krhkih lokota, slabih obrana.
Poludjeli princ, koji u divljoj žurbi,
jaše neosedlanog konja.
Stari kralj, začuđen snagom,
koju mu budi nova mlada žena.
Usamljena udovica, uzdrhtala
nad sudbinom, svoje mlade djece.
Zaigrani dječak u igrama moći,
teško shvatljivim odraslima.
Ti si jedina bludna voda svemira,
U kojoj se mogu okupati.
 
Gitarista, koji je zaboravio svoju gitaru,
slušajući je u ehu iza svakog stiha,
koji ga opsjeda iza velova sanjarenja.
Posrnuli majstor, zaboravljene vještine,
sad sanjari put u slobodi,
iz dobrovoljnog zatvora odgovornosti,
kratkog trenutka neizbora.
Tužni klaun, koji se nije zabravio smijati,
koliko got se trudio to postići.
Poznam većinu stanara tvoje lude kuće.
Ti si jedina bludna voda svemira,
U kojoj se želim okupati.
 
Vidim letove, na koje možeš otići.
Sjaj, koji možeš postati,
Mir u koji možeš doći.
Ti si jedina bludna voda svemira,
U kojoj se hoću okupati.
 
krajolici @ 20:11 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 12, 2008





Moj svjetovi su bili preveliki
da ih umire i zadovolje sva čuda svemira,
a sad odjednom su premali da samo tebe čuvaju,
tako živog i nepostojećeg u njima.
 
Tko si ti?  Takav da trajno nastanjuješ
moje slobodne poljane života?
Tako mali da ne postojiš
i tako velik da sve ispunjavaš nedostajanjem.
 
Postao si misterija moga buđenja :
„I na početku bješe riječ… „
I izli se tisuće riječi o tebi, o nama,
ali ni jedna nas ne stvori osim
tamo gdje smo oduvijek postojali :
u našim snovima i izgubljenim nadama,
baština pjesmi sirena i pjeva vilenjaka. 


krajolici @ 23:12 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare




Dok mi među bedrima
vibrira zvuk i prisutnost
obadvojice.
 
Njegovo pravocrtno sigurno kretanje
upravljano meko i elastično
tvojim rukama.
 
Budno i bistrio razlučujem kretanje tijela
pri najmanjem pokretu
dok slijedim tvom ritmu.
 
Znam da je tvoj poklon
bubrežnjak i kaciga
bio mnogo romantičniji od  ruža.



krajolici @ 00:52 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, kolovoz 10, 2008





Polijetanje, ubrzavanje vibracije od zelenog do crvenog.
Podatno se prepuštam brzom prianjanju uz njega
dotičući te ponekad samo radi usklađivanja 
namjerno odvlačeći pažnju u bljesak zavođenja.
 
Udari vjetar u grudi oslobađaju poriv za letenjem.
Spojeni tek dodirom bedara u neprobojnim oklopima,
odvojeni vrtlogom zraka dijelimo istu slobodu kretanja.
 
Vidim ti samo dio gole puti vrata između kacige i crne kože,
mami me dok se brzina njega i vjetra 
sudaraju u eteru između nas.
Kratki svjesni susreti zategnutih mišića nogu stvaraju
nepravilne sinusoide uzbuđenja u trenu sigurnosti ceste.
 
Prelazim ti jagodicama i noktima po vratu privijena uz leđa,
tvoja ruke u rukavici položene na moja bedra,
zvonki zvuk sudaranja kaciga 
i kratki bljesak očiju kroz vizire.
Samo trenutak bliskosti dok traje crveno svijetlo semafora. 

  
krajolici @ 23:17 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 9, 2008




Ti i ja, ovisnici o iluzijama,
potonuli u vlastitom mraku želja.
Ja za spajanjem, a ti za vladanjem,
obasjani tek lažnim ponoćnim svijetlom
Davimo se komadićima „sreće“,
koju proizvode naši hormoni i gladne duše.
Hoću ti reći da bi bilo bolje da stanemo sad,
tek zadovoljenih tijela na tren.
Tek malo nahranjenih duša iluzijom bliskosti.
 
Jer, strgat ću ti ružičaste očale zanosa,
koje nosiš ponekad
Umjesto sivih očala razuma ili crnih očala tuge.
Natjerat ću te da razdereš ljušturu
koju zoveš svojom osobom
Bunit ćeš se, mrziti me,
ne zbog grubo izgovorenih riječi,
Koje ti trgaju lažne koprene,
već zbog doživljenog užitka ,
Koji ne imenuješ,
ali još magnetično titra u tvojoj utrobi,
Misleći da ćeš ostajanjem dobiti još malo
tog čarobnog praha, mog astralnog svijetla,
od koga svijetle oči i živi tijelo.
Ostajući nepokretan u svojoj obrani
pojačavaš svoju nervozu,
Ubijajući nelogičnu želju prema ženi
kojom ne možeš vladati,
A tako lako se daje
da ti se čini da se ne „podaje“ ,
Jer tvoj um očitava strast kao obuzetost,
a ne prisutnost vatre.
Kako ne razumiješ
da brod ne može vidjeti more kojim plovi?
 
Odlazi prije nego što poželim otvoriti tvoju kukuljicu,
Nisi ti spreman za let.
Ima nešto „čarobno“ u smrtnoj ravni postojanja,
bol je minimalna,
a sreća iluzija koju uvijek možeš „zamisliti“.
Putuj i neka ti prva usamljena noć izbriše sva sjećanja.
Meni hoće,
jer želim samo zapamtiti titraj
kome se ne treba približavati,
ma kako privlačan bio.
Ali, tko sam ja da procjenjujem tvoj let,
Usudi se........... sam...


krajolici @ 12:27 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 8, 2008





Moje riječi i tvoje riječi ne teku istom rijekom,
daleko su od izvora iz kog su potekle.
Naše osobnosti se nikad ne spajaju
u zvuk čistog zvona života.
 
U ovoj igri pokvarenog telefona
mi slušamo svako svoju glazbu
došlu od istog zvuka.
Tvoja je ljubav slikana kroz staklene leće,
lomljena zraka svijetla kroz poznate i nepoznate
labirinte tvojih misli, želja i predrasuda.
 
Moja je ljubav razlivena voda preko gorskog kamenja
bez pitanja o tome kuda i zašto teče,
neprimjetno glačajući oštrice misli
i tiho  tlačeći zbunjenost,
jer ništa ne ostavlja za utjehu u praznini.
 
Tvoja torba puna bisernih zrna mudrosti
postaje sve teži teret što si bliže vrhu planine,
a moj štap postaje sve više zmija
koja će me ugristi svojim sukusom
imanja prvog i zadnjeg sidrišta duha
u spuštanju prema zemlji.
 
Promatramo se kroz šarena stakla duša iza očiju
dva pustinjaka na slučajnom raskršću dvaju putova
koja vode istom odredištu, ali tako drugačijim.
I svatko odlazi ponovo u svoju kontemplaciju samoće
u kojoj najjasnije zvoni zvono spoznaje zvuka riječi
koje se ne mogu s nikim podijeliti.  
 
 
krajolici @ 09:22 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 6, 2008







Vidim te …… viriš kroz vrata u podu neba.
U piku strasne želje izvirem uz planinu,
puna pitanja o neprirodnom toku vode.
 
Dozvala sam te, nespremna na predaju,
još uvijek nemirnog uma i žedne duše,
tražeći utjehu u ponavljanju molitve,
mir u tijeku riječi i suzvučju pobožnosti.
 
Ne znam da li si to ti, tvoje lice prepoznajem,
ali moj mir ne umije pronaći put do tebe,
a moja želja priječi tvoje uviranje u mene.
 
Sve jasnije vidim, kako kreiraš svemir moje želje,
koju nisam uspjela zaboraviti u molitvi i spoznaji,
zavezujući me svilenim nitima zadovoljstva,
za nove prostore, nova vremena, nove ljude.
 
Budiš me, tvoj glas postaje prodorniji od buke mog uma,
pripremaš me za nova putovanja i opraštaš se na kratko
 do novog viđenja, od moje monaške samoće,
uvira tvog titraja na zemlji, moj anđele.


krajolici @ 23:11 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare






Na stanici čekanja, stojimo samo nas dvoje…...
Iza tamnih očala ne vide se oči bez zjenica.
Trebam te.
Bez tebe, moje lica je grubo i ozbiljno,
a moje tijelo opire se drugim tijelima.
Ali…………
Zavjesa je već davno dignuta,
približava se sudbonosni treći čin………
Ratnik sa klaunovom maskom
i zanesena monahinja prije zadnjeg zavjeta
na prevelikoj pozornici nadanja……….
Šaptač je mrtav..……..
Ostajemo bez teksta.
Neće nas čak ni zviždanjem ispratiti,
jednostavno će mrak ispod pozornice ostati prazan.
Igra je preduga.
Znamo kuda to vodi.
Kratka naredba liftboyu :
" Treći kata pakla, ispod tuge, molim"
 
Znam ……………
Neću te nikad spasiti iz tamnice
koju je sagradio nehaj tvoje duše i tuga tvog srca.
Ne možeš potrgati sive lance odanosti i časti,
koja je odavno izgubila svoj smisao.
Ali, sve je to samo okrutna igra
slabih i zlih sa slabovidnim i dobrim.
U olovo zaliveni rubin i smaragd srca,
već vrište za oslobođenjem
od mrtve sigurne vječnosti.
Umorna sam od pokušaja
da rastalim okove tvoje snage,
da suncu zasja kroz
raskoš spektra crvenog i zelenog kamenja,
da više ne budeš krpena lutka,
na koncima tvojih strahova.
 
Trebam li ostati s tobom
kad me već predugo vidiš
samo kao vilinsku prašinu
upotrebljivu isključivo u slučaju krajnje panike?
Tvoj strah priprema banket,
zbog mog kolebanja,
jer ga više nitko ne napada,
pokorni glineni vojnici
hladne grobnice tvojih okamenjenih odluka
ponovo staju
na sve poznate slabo branjene kote zamrlih čežnji.
 
Imam li vremena nestati iz lifta
prije nego što nepovratno stane
na trećem katu ispod tuge?
Jer liftboy ove paklene kutije uzaludnih želja
ne spašava ničiju dušu, koja se neće spasiti sama.

krajolici @ 09:26 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, kolovoz 5, 2008





Lako je ući u svoje carstvo iluzija
i usamljenih, izgubljenih lutaka.
Dok se rađa tvoj svijet opsjena,
mogu ti samo biti nijemi glasnik,
oštrim štiklama mogu izrezati tvoju košulju
na komadiće i vidati ti rane.
Laž se uvijek na početku služi
primamljivim, lijepim i prljavim trikovima.
Kako zvuči, ako priznam da padam u provaliju
tvojih očekivanja bez dna?
Zamišljena, ponesena svojim poniranjem,
iskorištena kao tempera,
za nova prividna, topla, meka i zanesena
kraljevstva tvojih bjegova
iz mračnih kamenih kula
na rubu pustinja zemaljskog vremena.
Paleta boja se razlila,
ne dozvoljavam ti da njome obojiš kapke,
i nikada ne poželiš otvoriti oči
pod mojim vještim prstima.
 
Jesi li me sreo na tom lutanju
kroz svoje čarobne doline?
Gdje si našao radosne potočnice
sa nebom u laticama?
Tko te vodio strmom stazom
do odsjaja sunca na runolistu?
Sjećaš li se bar tuge očiju
kroz koje si gledao more kroz oblake?
 
Samo me sanjaš,
probudi se, pogledaj me, poljubi me.
Ili, jednostavno,
odi i zatvori vrata tek probuđenog nemira.




krajolici @ 10:32 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 4, 2008



/ Ljubim te više nego što se usudiš zamisliti /
 
Snagom duha, nad morem razbacanih misli
istkanih iz pobuđenih i uskomešanih želja,
uskraćenih za razmjenu i govor,
izranjam sa druge strane tvoje nesvijesti,
mirna i odlučna da nas učinim
plemenitim i dostojnih sebe samih,
usprkos tebi, prestajući čekati i očekivati
povratak iste vode koja je već davno otekla.
 
Ne možeš me izbjeći, na svim sam vratima
tvog povratka u život, ja sam taj jedini splavar
preko rijeke tvojih zabluda,
sasvim slučajno i nekad ljubljena tvojoj strasti,
ali to ne umanjuje moju strogost,
mjereći ti dušu na vagi procjene cijene tvoga prelaska,
a ljubim te više nego što se usudiš zamisliti,
vidim ti strah u očima od sebe i od promjene,
istog intenziteta kakav je imao tvoj ushit
kad si došao do rijeke i poželio preplivati.
 
Nisam umišljena, Mili,
samo sam dovoljno dugo hodala po zemlji,
da poznam putove i stranputice strasti i ljubavi.
Ne mislim da ćeš se meni vraćati,
ali ćeš slijediti trag, koji si napustio,
srećući neke druge žene,
čudeći se što su ti tako poznate,
i zašto te pobuđuju uvijek iste oči i glas.
Vidim da me ne ljubiš više upravo zbog
onog istog zbog čega si se zaljubio,  
slutim da si napustio kazališne daske,
kradom i tiho korakom sitnog lopova,
na sporedni izlaz na početku trećeg čina
da ne vidiš rasplet sebe samog.
 
Nisam očekivala da sam ti toliko bitna,
ali sam očekivala da si ti sam sebi bitan,
pobjednici se uvijek poklone pred publikom,
čak i kad ih zvižducima tjera sa pozornice.
Nisam sudac i žiri tvog putovanja,
samo sam neko vrijeme bila uzbudljivi suputnik
neću te ocjenjivati, ovo je bila samo ocjena
moje procjene i nadanja o tebi,   
čak je licemjerno  poželjeti ti sreću,
u ovom času blagog sivog razočaranja,  
nju ćeš tako i tako pronaći sam.
 
Žao mi je jedino što moje davanje,
ne nalazi put u neko drugo otvoreno srce,
kao što mu je  bio lak put prema tvom.
Žao mi je što moja duša ne sluša
žubor drage vode, kao što je bila tvoja.
Žao mi je što moje tijelo
ne pokreće tiha nježna strast kao tvoja.
 
I nije mi žao, jer svi ti divni titraji
kojima si mi ispunjavao život
više ne putuju od tebe do mene.
Malo me sputava ovo svakodnevno sivilo.
Malo me guši moja vlastita bujica
koju nitko ne očekuje i ne sanja,  
ali prestala sam poplavljivati vlastite doline,
vodom ljubavi, koju sam za tebe stvarala,
pretvorila sam se u bistri planinski potok,
koji živahno teče sa mrke planine,
nisam se ubila, ne žalim za tobom.
 
Samo sam malo bolnije naučila,
da nitko ne može iznijeti ničiji život,
pa makar ga ljubio više nego što se taj
usudi zamisliti, pogotovo ne tada,
jer ljubav je velika i moćna voda i vatra,
manifestacije duha
i ako joj pobjegne i najmanje razočaranje
zbog očekivanja i nadanja
pretvara se u moćnu auto i destruktivnu silu
koja ruši sve pred sobom.,
te više ranjava voljene od indiferentnih.
 
Odlazim dok te još ljubim dovoljno čisto,
tek malo zamućenog izvora nadmenim pogledom,
da preživi to voljenje u meni,
i da tvoje povlačenje ne razori tvoju pećinu za skrivanje.,  
da moja bol ne bi postala okrutno podlo vezanje,
a moje nedostajanje prikriveni bijesni laso
 astralne povrede i uskraćivanja za mene i za tebe,
a tvoja nelagoda ne zasja dok ne budeš spreman
oprostiti sam sebi, a meni se više ne gledaju 
tvoji sitni demoni, skriveni tebi, a jasni meni,
u svakom tvom uskraćivanju.

 
 
krajolici @ 00:16 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 3, 2008








Kad ti put vrišti za dodirom
i nutrina vapi za spajanjem
Uroni u more da te miluje i mazi
svojom dubokom intimnom ljubavlju,
Koju nikome ne uskraćuje.
Izloži se suncu da te strasno grije
 i golica tvoja čula, nesebičnim davanjem.
Koje nikom ne uskraćuje.
Pusti se vjetru da te dodiruje
i oslobađa svojim vječnim kretanjem,
Koje nikom ne uskraćuje.
Strasno se podaj travi da ti raspiri
put i maštu svojim povijanjem.
Koje nikom ne uskraćuje.
Lezi na topli kamen da te ugrije
svojom mirnom vječnošću,
Koju nikom ne uskraćuje.
 
 
Kad ti duša vapi za toplim očima
punim razumijevanja,
pogledaj u prve takve koje prođu ulicom,
nasmiješi se u prolazu,
Uzvratit će ti.
Daj se punom mjesecu
da te vrati u sigurnost kolijevke,
Dat će ti.
Pusti se pjesmi slavuja da ti opjeva zoru,
Razveselit će te.
Otvori oči pred prvim zrakama sunca na prozoru 
i reci radosno : „ dobro jutro“,
Usreći ćeš se.
Pogledaj još pospanu ulicu, kao da si sretni ciganin
koga su udomili u dobrom hotelu,
I reci: „ Bio sam tek putnik kroz dolinu suza“
 
Kad poželiš s nekim razmijeniti tople riječi,
Prošetaj parkom i pozdravi prvog usamljenog čovjeka
i poželi mu dobro jutro,
Uzvratit će ti.
Popij prvu jutarnju kavu u obližnjem bistrou, 
oraspoloži pospanog konobara,
Uzvratit će ti.
Prođi jutarnje užurbanim ulicama svoga grada,
kao da ih prvi put vidiš,
Probudit ćeš se.
Pokloni si dan, iz radosti i zadovoljstva,
bez ikakve namjere,
Rascvjetat će se vrijeme pred tvojim očima.
Otiđi do sajma cvijeća, nasmij se prodavačici,
kupi od nje i pokloni joj ružu,
kao da poklanjaš ženi svog života.
Darovat će ti buket ljiljana, za tvoju ljubljenu,
Koja ti upravo dolazi u susret,
jer si je svojom srećom dozvao. 




  
 
krajolici @ 10:14 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 2, 2008






 Znala sam da si žigosan križem svog mladenačkog nehaja,
uhvaćen u loše postavljenu,dugo pripremanu zamku 
krivo adresirane želje za avanturom i neponovljivosti, 
pretvorenom u očuvanje obličja smišljenog
nemaštovitim umom i povrijeđenom dušom.
 
 Znala sam neću moći razumjeti 
beznađe okamenjenih pustinja
 nastalih od predugog protoka 
teških vremena tvog nasilnog odrastanja, 
ali nakon mnogo godina 
mirnog sivila vlastite izabrane samoće,
zaljubiti se u nepokretnu vječnost 
u kojoj se mogu zasaditi ruže,
 imalo je neodoljivu čar, 
gotovo nemogućeg, teškog izazova. 
 
 Nada nije djeljiva sa dva, a moja duša je postala plaha, 
da bi mogla gledati tvoj strah već od pomisli 
na viziju kolebanja između odlaženja i dolaženja. 
Smirena, da ne bi vidjela 
strašnu titansku borbu zarobljenika 
kojima su vrata zatvora odavno otvorena, 
ali oni ne vide više ništa do li te tvrđave tlačenja i obaveza.
 
Pokušala sam ti dati snagu svoje samoće na dar, 
da je nosiš skrivenu u njedrima,
 kao posljednju zraku sunca našeg jedinog dana, 
koji nije nikad postao noć i drugo jutro,  
da vidiš put iz katakombi svih zatočenih, 
da im pokloniš drugi život, bez grča i kajanja.
 
 Nisi me čuo, umro si ponovo u prostranstvima pomirenosti, 
da ne bi slučajno vidio put iz doline. 
Ostaj mi zbogom, putniče teškog bremena 
i plaho pogledaj u nebo kada čuješ vjetar.
 
Još uvijek ti pokušavam šapnuti 
da ima putova u ljepše krajeve, 
mada sam već dovoljno daleko da me više ne možeš sresti, 
jer moja patnja za tobom se pretvorila 
u zrnca pijeska u pustinji tvog kajanja, 
da te zaštite od prevelikog očaja.
 
 Lako je zaboraviti nevažne, 
ali tvoj križ će još dugo nositi moja samoća
u nijemom promatranju, dovoljno iz daleka,
da ne poremeti spore krugove tvoga kretanja, 
dok ne pretvore pomirenost i suzdržanost 
u mir i zadovoljstvo.

 
krajolici @ 10:21 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare








Gledam te kako rasteš u sebi, 
promatraš preduge ruke čudeći se
čežnji za dodirom,
koja se gomila u njima,
koje bježe od tebe nekom drugom,
a ti ne znaš da li da ih pustiš da odu
ili da ponovo pobjegneš u sebe.
 
Sve tvoje vanjsko hrli izvoru tvoje želje,
 ispunjenju tvog sna,
a tvoje unutarnje rasteže
nesvjesne argumente za i protiv
i stoji u raskoraku između dvije provalije,
ostati ili otići, 
nepokretno,
do grča i bola u preponama.
 
Mogu te jedino gledati,
sa simpatijom ili nestrpljenjem,
ali ništa ne mogu učiniti za tebe
i umjesto tebe,
osim promatrati tvoju nijemu borbu.
Možda mogu biti malo empatična…
takav  sam procjep želje vidjela u sebi…
znam da proces traje
dok ne stvori odluku, iznutra.
A vani se sve lako poslije desi.


krajolici @ 01:40 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 1, 2008




Saturn ti je napravio nevidljive olovne rešetke straha
kad si dolazio u ovu dolinu suza.
tvoja duša je odgovorila ponosom i preko njega
izgradila sjajnu kulu samodostatnosti samoće,
utamničivši u njoj želje i radosti,
lude i pajace, ljubavnike i ratnike.
A oko kule je tvoj lukavi um,
( ne znaš ti zamke starog lopova )
posijao nevidljive zamke za sitnu divljač
da bi ti se sova duša imala čime hraniti.
 
 Umiren u svojoj zaokruženoj samoći
i kao nikoga nije briga
koliko anđela dolazi do tvoje postelje ...
ima li sunce još koju zraku samo za tebe ...
ima li mjesec još koju kolijevku za tvoje sne …
postoje li neke ruke za tvoje uzglavlje …
 
Mjeriš dan od jutra do večeri
odmjerenim promišljenim hodom
čuvara svojih obaveza
redovno mijenjajući sadržaj svog uma
da ne proizvede slučajno neku želju
izvan staze tvog kretanja …
 
I monasi se ponekad zanesu molitvom
i kurve se ponekad zaljube u neke oči nad sobom
i majke ponekad skrenu pogled sa novorođenčeta
a ti … ti se krećeš po svom zadanom poznatom
„labirintu“ koji već dugo nema opravdanje
za to imenovanje jer mu poznaš svaki kut.
 
A kao pitaš se zašto …
Kako se do tebe stiže?
Čime se to prolazi kroz te nevidljive zidove?
I ne reci da je to ljubav …
jer ona je samo poziv za izgradnju
istog takvog zamka za drugog
tko može svjedočiti tvoju sivu pomirenost.
 
Postoje zakonitosti koje poslože život
bez priziva na pravo, samo po prirodi nevidljive pravde.
Libar dugova koji se plaća bez odgode,
za svako veliko i malo srce,
neistinu, prijevaru, sebičnost ili nehaj.
A ti nemaš čime otkupiti svoje dugove
osim svojom pomirenom uslužnom samoćom.
Sa tako slabom valutom u vremenu
bojim se da će tvoje dugovanje trajati beskrajno.
 
 


Postoji još milion načina da te vidim,
ali samo je jedna tišina tvoje molitve
koja u sebi sažima sve tvoje slike o sebi.
Nek' tvoje vrijeme teče svojim unutarnjim tokom
ostavljajući kao rijeka isprano kamenje tvoje sumnje
u svom koritu
neumitno se krećući svom jedinom uviru.
 
krajolici @ 10:14 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare