/ Ljubim te više nego što se usudiš zamisliti /
Snagom duha, nad morem razbacanih misli
istkanih iz pobuđenih i uskomešanih želja,
uskraćenih za razmjenu i govor,
izranjam sa druge strane tvoje nesvijesti,
mirna i odlučna da nas učinim
plemenitim i dostojnih sebe samih,
usprkos tebi, prestajući čekati i očekivati
povratak iste vode koja je već davno otekla.
Ne možeš me izbjeći, na svim sam vratima
tvog povratka u život, ja sam taj jedini splavar
preko rijeke tvojih zabluda,
sasvim slučajno i nekad ljubljena tvojoj strasti,
ali to ne umanjuje moju strogost,
mjereći ti dušu na vagi procjene cijene tvoga prelaska,
a ljubim te više nego što se usudiš zamisliti,
vidim ti strah u očima od sebe i od promjene,
istog intenziteta kakav je imao tvoj ushit
kad si došao do rijeke i poželio preplivati.
Nisam umišljena, Mili,
samo sam dovoljno dugo hodala po zemlji,
da poznam putove i stranputice strasti i ljubavi.
Ne mislim da ćeš se meni vraćati,
ali ćeš slijediti trag, koji si napustio,
srećući neke druge žene,
čudeći se što su ti tako poznate,
i zašto te pobuđuju uvijek iste oči i glas.
Vidim da me ne ljubiš više upravo zbog
onog istog zbog čega si se zaljubio,
slutim da si napustio kazališne daske,
kradom i tiho korakom sitnog lopova,
na sporedni izlaz na početku trećeg čina
da ne vidiš rasplet sebe samog.
Nisam očekivala da sam ti toliko bitna,
ali sam očekivala da si ti sam sebi bitan,
pobjednici se uvijek poklone pred publikom,
čak i kad ih zvižducima tjera sa pozornice.
Nisam sudac i žiri tvog putovanja,
samo sam neko vrijeme bila uzbudljivi suputnik
neću te ocjenjivati, ovo je bila samo ocjena
moje procjene i nadanja o tebi,
čak je licemjerno poželjeti ti sreću,
u ovom času blagog sivog razočaranja,
nju ćeš tako i tako pronaći sam.
Žao mi je jedino što moje davanje,
ne nalazi put u neko drugo otvoreno srce,
kao što mu je bio lak put prema tvom.
Žao mi je što moja duša ne sluša
žubor drage vode, kao što je bila tvoja.
Žao mi je što moje tijelo
ne pokreće tiha nježna strast kao tvoja.
I nije mi žao, jer svi ti divni titraji
kojima si mi ispunjavao život
više ne putuju od tebe do mene.
Malo me sputava ovo svakodnevno sivilo.
Malo me guši moja vlastita bujica
koju nitko ne očekuje i ne sanja,
ali prestala sam poplavljivati vlastite doline,
vodom ljubavi, koju sam za tebe stvarala,
pretvorila sam se u bistri planinski potok,
koji živahno teče sa mrke planine,
nisam se ubila, ne žalim za tobom.
Samo sam malo bolnije naučila,
da nitko ne može iznijeti ničiji život,
pa makar ga ljubio više nego što se taj
usudi zamisliti, pogotovo ne tada,
jer ljubav je velika i moćna voda i vatra,
manifestacije duha
i ako joj pobjegne i najmanje razočaranje
zbog očekivanja i nadanja
pretvara se u moćnu auto i destruktivnu silu
koja ruši sve pred sobom.,
te više ranjava voljene od indiferentnih.
Odlazim dok te još ljubim dovoljno čisto,
tek malo zamućenog izvora nadmenim pogledom,
da preživi to voljenje u meni,
i da tvoje povlačenje ne razori tvoju pećinu za skrivanje.,
da moja bol ne bi postala okrutno podlo vezanje,
a moje nedostajanje prikriveni bijesni laso
astralne povrede i uskraćivanja za mene i za tebe,
a tvoja nelagoda ne zasja dok ne budeš spreman
oprostiti sam sebi, a meni se više ne gledaju
tvoji sitni demoni, skriveni tebi, a jasni meni,
u svakom tvom uskraćivanju.
