Poezija je u pogledu
krajolici duše
Blog - srpanj 2009
četvrtak, srpanj 30, 2009

Čini mi se da je vrijeme da se ponovi ova pjesma, jer je atmosfera prirode uparavo takva

Očigledno dopadanje



 


Prvo sam vidjela oči
sivoplave, velike, duboke, brze i vrebajući …
sa sitnim borama smijeha,
pa nos orlovski kljun,
usta tek malo putena,
pa ruke dugih tek malo čvornatih prstiju,
sa dugim noktima lijepo oblikovanim,
pa skočne zglobove vitke
kao u dugoprugaša u atletici
kao u jelena i srndaća,
i zaokružila pogled sa puti
tamnom i glatkom,
kao živim orisom vitkog tijela
u opuštenom gardu mačke,
koja može svaki čas skočiti.



 
Onda su te oči skrenule pogled
prema meni i zastale
ili su stajala dok sam te gledala
ne primjećujući ih tako bitnim
kao ugodnu panoramu ispred vode,
to neću nikad znati.
Ponekad se istovremenost ne doživljava.
 
Prošao je taj pogled kroz mene,
lako i meko, bez potrebe za zavođenjem,
samo privučen nečim tebi zamamnim,
u i oko mene.
Stvara se lagana elektro magnetska oluja
između dva spojena i skrenuta pogleda
kao očigledno dopadanje …
 
Ne razlikujem tebe od sebe
i nestajem što dublje dišem
u to elektro magnetsko polje između,
koje postaje moćnije od moje odluke
sa ostanem samo sjediti i čekati.
 
Dok  me kovitlac mirno privlači
u središte oluje bez dvojbi i sumnje
svi nepotrebni obziri padaju  
pred očiglednim obostranim
prirodnim privlačenjem.
 
Zaboravljam se namjerno,
rastačem se u viru bez misli,
ostavljajući samo struji
da izbaci na površinu
nevidljivo o meni i o tebi.

Samo razigravam poništenje tvoga i svog Ega
zaboravljenog  namjerno u kovitlacu,
nestašne Boginja se konačno hrani nektarom titraja.
 
Prolazimo kroz magnetičnu oluju
slabo svjesni sebe i posljedica,
anestezirani samo pogledima koji se ne odvajaju.
Prve rečenice su glupe i smiješne kao uvijek
u takvim predstavama Života,
jer su samo način da se ispuše
višak zraka iz mijeha tenzije privlačenja. 

Damir Jelčić Sunsetter mul pjena val nebo

krajolici @ 09:47 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 26, 2009





Atena / grč. Athena, lat. Minerva / je samo kći Zeusa, boginja mudrosti, zaštitnica pravde i  ratničkih vještina. Njezin oblik ratovanja razlikuje se od načina ratovanja boga Aresa / Marsa, koji  uživa u ratu zbog borbe same, a Atena je borac za pravdu.
 
Homer kaže o njenom rođenju da je rođena bez majke iz glave boga Zeusa. Nakon što je pojeo boginju razuma Metidu, kako bi je spriječio da rodi kćerku, koja ce ga, prema proročanstvu, nadmašiti u mudrosti. Kad je pojeo Metidu, prema još starijim mitovima, Zeusa je jako zaboljela glava, te je pozvao boga Hefesta, da mu sa sjekirom raskoli glavu. Nakon sto je Hefest to učinio, iz Zeusove glave iskočila je prekrasna boginja u punoj ratnoj opremi - Palada Atena. Ona je kao Zeusova kći bila simbolično otjelotvorenje njegove snage i mudrosti, pa ju je vrhovni bog volio više od  bogova, sve ostale svoje djece i ljudi. Udovoljavao je svakoj njezinoj želji i nikada od nje ništa nije skrivao, jer je njena odanost ocu bila neupitna. Atena je uživala u Zeusovoj naklonosti, često boravila u njegovoj blizini, nikada se nije udavala, niti je poželjela boga ili muškarca pored sebe. Iako lijepa i mudra, ostala je Djevičanska Atena - Athena Parthenos.
 
Zgodno je primijetiti da u grčkoj mitologiji boginja mudrosti  neudata. Uočljiv je i  incestuozni obrazac, koji ukazuje na kompleksan odnos  lijepih i pametnih žena
prema jakom, dominantnom i najvažnije voljenom ocu,  koje ne žele pristati na klasične obrasce  ženskog odrastanja, jer u duši nose snažno utisnut arhetip očinskog animusa, kojemu su do te mjere odane, da nijedan drugi muškarac ne može zasjeniti lik  oca, niti se može mjeriti sa njim. Atena je boginja, koju patrijarhalni bog ljubi i štiti više od svih drugih, pa se može reci da je ona  integrirana u hijerarhiju patrijarhata upravo zato jer se odrekla svoje iskonske, instinktivne ženske prirode. Kao vječita djevojka, ona je odabrala put duhovne nezavisnosti, te je na taj način preuzela bitne muške osobine - naime, ona je bila i ratnička boginja, zaštitnica od neprijatelja. Za sam rat je bio zadužen Ares, no njegova jarost i nemilosrdnost nisu mnogo koristili u onim bitkama, u kojima je bila neophodna mudra strategija. Tada je nastupala Atena, čiji su promišljeno vođeni ratovi uvijek završavali sa pobjedom, sto sa Aresovim ratovima baš i nije bio slučaj.
 
Kao boginju rata, Grci su je štovali pod imenom Athena Promahos - što znači "Atena, koja poziva u boj", a kao pobjedničku boginju, nazivali su je Athena Nike, odnosno, Atena Pobjednica. Od početka do kraja antičkog svijeta, Atena je bila zaštitnica Grka. Pomagala im je u mnogim bitkama svojim mudrim savjetima, te se brinula za djecu i bolesnike, donoseći općenito ljudima mnogo blagostanja. Atenjanima je darovala biljku masline, te je tako postala mitska utemeljiteljica jedne od najvažnijih grana grčke poljoprivrede. Osim toga, ona je bila i zaštitnica umjetnosti i zanatskih vještina - žene je naučila pletenju i tkanju, a muškarce zanatstvu, zlatarskom umijeću i slikarstvu. Pomagala je i u gradnji brodova i hramova, a u zamjenu za svoju pomoć zahtijevala je bezuvjetno poštovanje ! No, bila je milostivija od ostalih bogova, te je bila sklona i oprostiti uvredu, ako se čovjek iskreno pokajao pred njom. Rimljani su je nastavili štovati pod imenom Minerva.
 
Dakle, Atena je simbol mudre i svestrane žene, koja energiju svog animusa ne projicira u partnerskom odnosu na muškarca, već taj muški pol svoje energije izražava kroz sebe samu, u apsolutnoj nezavisnosti svoga djelovanja. U suvremenom svijetu, ovaj arhetip boginje Atene odgovara svim onim ženama, koje su se zbog svoje akademske karijere, duhovnog puta, životne misije odrekle obiteljskog života, u želji da sve svoje vrijeme stave u službu razvijanja vlastitih talenata i sposobnosti, ne bi li služile zajednici na najbolji mogući način. Negativna nuspojava ovakvih izbora, ako nisu pravilo sublimirani Venerijanske djevojačke potrebe za erotikom i senzualnosti je potiskivanje  seksualnosti, ženstvenosti i majčinskih osjećaje. Tada mentalne ili ratničke vještine postaju kompenzacija frustrirane seksualnosti, što ih drastično umanjuje, jer Athena koliko god bila očeva kći je i žena i njena nadmoć u stjecanju vještina nad muškarcima je upravo u pravilnom i čistom korištenju ženske intuicije koju je dobila izvornom spolnosti. Odrekavši se ženskog instinkta, njena intuicija postaje nepresušni izvor mudrosti, koja pomiruje oba principa muški i ženski na mnogo jasniji način, gotovo na razini tjelesnog, za razliku od muškarca.  Feministkinjama je ovaj arhetip zanimljiv, jer afirmira žensku mudrost i načine spoznavanja, pa  lik Atene često motivira sve one žene, koje žele doseći slobodu, svjesnost ili na materijalnoj razini utjecajne položaje u društvu prije kao instrument širenja pozitivnih utjecaja, nego kao nagradu za stečeno znanje i strpljivi trud u razvijanju vlastitih sposobnosti.
 
Za muškarce ona simbolizira mudru animu - učiteljicu, ali i duhovnu prijateljicu i ravnopravnu partnericu, u koju se muškarac može potpuno pouzdati, jer je apsolutno pravedna i čista u svojim motivima. Ovu boginju se može poštovati, bez obzira na osobne afinitete i ciljeve i diviti joj se zbog čistoće, dosljednosti i ispravnosti. 

http://svet-poezije.bloger.hr/
Atenska djevo


Živote moj, volim te

Atenska djevo, prije neg sati
Rastanka dođu, srce mi vrati,
Ili ga, jer mi ode iz grudi,
Zadrži, i sve što ti nudi!
Odlazim, čuj moj uzdah i bol,

Živote moj, volim te

Tako mi tvoje nemirne kose
Što egejski je vjetrovi nose,
I obrva što crne rube
Nježno ti lice te ga Ijube,
I zjena kao u srne, o,

Živote moj, volim te

Tako mi usni tih koje žudim
I struka tvoga za kojim ludim,
I ovog cvijeća što o sreći
I Ijubavi zna reć' što reći
Riječ ne zna; bilo dobro, zlo,

Živote moj, volim te

Atenska djevo, valja se nama
Rastati, misli na mene, sama.
Prem' Istambul me zove tog trena,
Srce mi, dušu uze Atena;
Uvijek ću tebe voljet! Znaj to!

Živote moj, volim te


 Lord Byron




krajolici @ 13:20 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, srpanj 17, 2009


Prenosim  tekst o zaboravljenoj tehnici vrednovanja snage planeta u tradicionalnoj astrologiji koju je ponovo oživio i počeo koristiti John Frawley. Zahvaljujući suradnji sa Brankom Stamenković  je taj poznati svjetski astrolog održao nekoliko vrlo interesantnih seminara u Srbiji.
Na  http://www.astro-art.net/kat-1.html je objavljen prijevod Frawleyevog teksta :






Radovanje planeta

Postoji jedna drevna tradicija pod nazivom "radovanja planeta". Uglavnom je zaboravljena cak i od onih pisaca koje smatramo klasicnim autoritetima. Vilijam Lili, na primer, koji je pisao u 17. veku, pominje radovanja, ali ih retko koristi. Ta tradicija je, izgleda, nesto na sta je naisao u nekom starom udzbeniku, ali sto nije uspeo da integrise u sopstveni sistem - verovatno zato sto su osnove te tradicije vec odavno bile zaboravljene.
Tradicija tvrdi da su planete osnazene kada se slucajno nadju u odredjenoj kuci - kuci u kojoj se raduju. To potice od ideje planetarnog sektora - krajnje osnovne podele planeta na nocne ili dnevne. Tri dnevne planete - Saturn, Jupiter i Sunce - raduju se iznad horizonta; nocne planete - Mars, Venera i Mesec - raduju se u kucama ispod horizonta; a Merkur, koji moze pripadati u oba sektora, raduje se na Ascendentu - na samom horizontu.
Pretpostavljam da su radovanja povezana s egzaltacijama, mada ne uspevam da uvidim kako. Deluje kao da oboje poticu iz iste astroloske tradicije, tradicije koja je delom podvedena pod dominantnu tradiciju koju sledimo danas, a delom gurnuta u stranu zahvaljujuci njoj. U nasem sistemu, egzaltacije se smatraju nekom vrstom "druge komandne linije" nad znacima, medjutim, egzaltacije su, u stvari, alternativni vladari. One poticu iz potpuno drugacijeg sistema, i one su u jednom trenutku, kada su pocele da se pisu prve astroloske knjige, nakalemljene na glavno stablo, dok im je koren izgubljen - bar za Zapadnu astrolosku tradiciju.
Jedna zanimljivost koja je vezana za sistem planetarnih radovanja je cinjenica da se on savrseno uklapa u Hriscansku pricu. To, naravno, ne znaci ni da je sistem radovanja odredio formu Hriscanstva, ni da su sistem izmislili protohriscani; ali, kako su i jedno i drugo u skladu sa unutrasnjom izgradjenom strukturom Kreacije, jedno ce biti eho drugom na isti onaj nacin na koji se svaki pojedinac i planete krecu ruku pod ruku.

Poput blage kise s nebesa...
Sunce se raduje u devetoj kuci, koja je drevnima bila poznata kao kuca Boga, a Sunce je - naravno - simbol Boga. Deveta kuca je kuca znanja, snova i vizija, celokupnog traganja za istinom, jer Bog je istina, a Sunce je njegov najocigledniji simbol. Takodje je to i kuca dugih putovanja, jer sva mundana putovanja koja mozemo obaviti na Zemlji, samo su prizori najduzeg putovanja na koje se ikad otisnemo, prevazilazeci granice ovog sveta - putovanja ka Bogu.
Peta kuca je kuca dece, pa bi zato - posto je deveta kuca kuca Boga - peta kuca od devete trebalo da nam pokaze Sina Bozjeg. I stvarno je tako, jer u prvoj se kuci raduje Merkur. Sin Bozji je Hrist - Rec (Merkur) koja je postala telo pojavljivanjem na Ascendentu - kuci tela.
Merkur - prizor savrsenog coveka - jeste jedina planeta koja sadrzi sva tri simbolaC krst, krug i polukrug - sto je prikladno za ono sto je na pola puta izmedju coveka i bozanskog. Ascendent, istocni horizont, jeste mesto na kome dolazi do susreta. "Niko do Oca ne dolazi drugacije nego preko mene", kaze Hrist. Kontakt se mora ostvariti kroz tu tacku, jer tu se nalaze vrata.
Peta kuca, koja dovrsava veliki trigon, jeste mesto radovanja Venere. Venerina ptica je golubica - tradicionalni simbol Svetog Duha, kao sto se to moze videti u mnogim crkvama i na religioznim slikama, narocito onim koje prikazuju krstenje Hrista, kada je "Sveti Duh sisao u njega poput goluba". Najveci praznik Svegog Duha su Duhovi ili Trojice, koji obelezava silazak Svetog Duha na Apostole, obdarujuci ih sposobnoscu pricanja na razlicitim jezicima, kako bi mogli ici i siriti jevandjele - ucinivsi ih jevandjelistima (bukvalno znacenje: "kurir"). Peta kuca je tradicionalno kuca kurira i ambasadora.
Veliki trigon devete, prve i pete kuce predstavlja bozansku energiju koja se od Boga izliva u manifestaciju. Sacinjena je od Sunca, Merkura i Venere, koji predstavljaju fizicko otelotvorenje Trojstva, misteriju trojstva u jednom, dok kruze blisko postavljeni jedni do drugih poput fiksne jedinice, ponekad se stapajuci, ponekad se manifestujuci odvojeno, ali nikada se ne odvajajuci.
Nakon ove tri planete Trojstva sledi Zemlja - covek - a potom tri spoljasnje planete. Covek zauzima svoje tradicionalno mesto na granici materijalnog i bozanskog.
Zudnja za Bogom
Nasuprot devete kuce - radovanju Sunca - nalazi se treca, radovanje Meseca. To je sedma kuca od devete: Bozja zena. Tradicionalno vezivanje Marije s Mesecom cesto se srece u ikonografiji. Kada je Mesec u opoziciji sa Suncem - sto je slucaj kada su oboje u kucama u kojima se raduju - on je pun, ispunjen miloscu Bozjom: "Zdravo Marijo, milosti puna, Gospod je s tobom". Marija je ispunjena miloscu bozjom, njena je volja jedno s Njegovom.
Sa svoje pozicije u trecoj kuci, Mesec postaje osnova gornjeg velikog trigona, prikazujuci kretanje covecanstva ka Bogu. Druga tacka tog trigona je jedanaesta kuca, radovanje Jupitera. Jedanaesta kuca je bila poznata kao kuca dobre srece. To je kuca radosti zivota: to su sve one stvari koje nas navode da pomislimo da nas neko, tamo gore, ipak voli - nagrade Velikog Benefika Jupitera.
Treca tacka ovog trigona koji se siri navise je sedma kuca. Medjutim, tu se ne raduje nijedna planeta. To je prazan ugao zbog toga sto, shodno hriscanskom ucenju, mi treba da ga ispunimo. Sedma je kuca naspram prve, koja je kuca Hrista; dakle, to je kuca Hristove neveste: crkve i svih nas, sto se jos uvek stvara. Kontakt izmedju vrha bozanskog trigona i korena zemaljskog trigona prvi put je ostvaren kada je Bog udahnuo zivot glini da bi stvorio Adama, a ponovljen kada je Bog posegao za Marijom. Mi imamo mogucnost potvrdjivanja kontakta preko trigona tako sto cemo postati Hristova nevesta i ispuniti svoje mesto u sedmoj kuci. Ali, to zavisi od nas.
Ova dva medjupovezana velika trigona daju nam "Davidovu Zvezdu" - simbol savrsene ravnoteze izmedju neba i zemlje. Na hebrejskom je to "magen David" - Davidov stito; ali, "magen" je takodje i hebrejska rec za "horoskop", i ovo se smatra horoskopom kralja Davida koji je, mada gresnik, ipak bio najsavrsenije uravnotezen od svih ljudi. Da li su planete stvarno bile ovako postavljene u njegovom horoskopu, nisam siguran: ocekivao bih da jesu, kao i da su malefici bili u kucama svojih radovanja.
A u suprotnom delu ringa...
Malefici nemaju mesto u ovim velikim trigonima. Saturn se raduje u dvanaestoj kuci, a Mars u sestoj, i njihova opozicija pravi Veliki krst s linijom Sunca i Meseca. Tu imamo djavola: "dia-bolos" - bukvalnog znacenja "onaj koji sebe baca preko". U ovom slucaju: preko Bozjeg plana. To je krst na kome Hrist, pa potom mi, bivamo razapeti.
Pol Aleksandrijski (Paulus Alexandrinus) dvanaestu kucu nazivao je "zlim bozanstvom". Kada posmatramo dvanaestu kucu, navikli smo da koristimo reci "licni poroci". To je jedna od onih fraza koje se koriste s pretpostavkom da se podrazumeva da svi verovatno znaju sta znaci.
Licni porok je istinsko znacenje greha: to jest, dok cinimo grehem, mi nanosimo stetu sebi, kvarimo sopstveni zivot, sto je jaociglednije u slucaju Adama i Eve - njih je greh (a i nas) kostao mesta u Raju.
To je znacenje ove maleficne ose. U dvanaestoj kuci je greh - nase greske i nanosenje stete samima sebi. U sestoj kuci Marsa su udarci nesrece: sve one stvari koje nam se u zivotu desavaju, a za koje naizgled nismo krivi, kao sto su bolesti, tradicionalna stvar seste kuce. To je suprotnost Jupiteru i jedanaestoj kuci, koji dobrocudno obezbedjuju sve lepe stvari koje nam se desavaju.
Vetius Valens je sestu kucu nazivao "povredama", a dvanaestu "patnjama". Prema njemu, narociti maleficni kvalitet Saturna je neznanje, nepoznavanje istinske prirode neophodnosti, nepoznavanje cinjenice da je neophodnost iluzija. To jest, to ukazuje da smo upali u zamku materijalnog na ustrb naseg odnosa s bozanskim. Rec "Saturn" ima ociglednu slicnost s recju "Satana". Ipak, mi obicno o Satani razmisljamo kao o vrlo vatrenoj figuri koja zraci vatru i sumpor - sto je vrlo nesaturnovski. Ali, u "Bozanstvenoj komediji", nalazi se istinski saturnovski prizor Satane: ogromna, rutava figura okovana ledom u samim dubinama Pakla.
Satana je Otac lazi. Saturn ima svoj izgon u Lavu i Raku, znacima Sunca i Meseca, pa se moze uzeti i da je debilitiran u njihovim kucama - trecoj i devetoj. Ovo su i dve kuce komunikacije: deveta - komunikacije odozgo (snovi, vizije i slicno) i treca - komunikacije na nasem nivou. Saturn takodje aflikuje ove kuce bacajuci na njih kvadrat iz dvanaeste.
Komunikacija mozda i nije jedna od zanimljivijih delova horoskopa: da postoji nagrada za najdosadniju kucu, verovatno bi je osvojila treca kuca. U bilo kom natalnom tumacenju, preko nje se obicno tek preleti, usled nedostatka bilo cega zanimljivog sto bi se o njoj moglo reci. Ali, to ne znaci da je komunikacija nevazna, vec pre da je mi uzimamo zdravo za gotovo. Svaka od cetiri velike Sekspirove tragedije vrti se oko neceg sto se komunikacijom prenosi. Neka jednostavna izjava se daje, ili - u slucaju Lira - ne daje. U svakoj od njih, na razlicite nacine, u komunikaciji postojinesto sto heroja navodi na destrukciju. A heroj je svako od nas. Saturnov razorni uticaj na komunikaciju sve nas potkopava.
Ova maleficna osa takodje nam govori i o Ocenasu. "Ne uvedi nas u iskusenje" tice se dvanaeste kuce; "izbavi nas iz zla" - seste. "Ne dozvoli nam da unistimo sami sebe; i ne dozvoli da nam se desi bilo sta lose, molim te." Jer, to su dve stvari koje nas udaljavaju od Boga; kao i u slucaju bilo kog drugog velikog krsta, vidimo kako dva kvadrata vuku centralnu opoziciju.
"Ne uvedi nas u iskusenje": odrzi nas izvan prljavstine naseg nesvesnog - da se psiholoski izrazimo - jer bismo u njoj mogli ostati zauvek zarobljeni, svodeci se na Frederika Vesta ili Ijana Brejdija. "Izbavi nas iz zla" ne zato sto to boli, vec zato sto bol otezava verovanje. Kao sto nas usredsredjivanje na darezljivu jedanaestu kucu - na brojanje blagoslova - vodi ka bozanskom, preveliko usredsredjivanje na kucu zle srece navodi nas da se slozimo sa Stendalom koji tvrdi da je jedini izgovor koji Bog ima - izgovor da ne postoji.
Ta osa takodje ukazuje i na dva prokletstva koja su na covecanstvo bacena prilikom isterivanja iz RAja. "U znoju lica svog jesces hleb svoj": moramo zaradjivati za zivot radom - sesta kuca. "U bolu ces radjati decu": u tradicionalnoj astrologiji, kuca porodjaja je dvanaesta kuca.

Consideratio
Rec koju je Sveti Toma koristio za meditaciju - specificnu fazu u zivotu molitve - jeste rec "consideratio", koja bukvalno znaci: "proucavanje zvezda". Izbor ove reci je znacajan. Proucavanje zvezda. Prostrana i sveprozimajuca, zvezdana kupola je nesto najblize Bogu sto mozemo videti. "Pokazacemo im nase znake na horizontu i u njima, dok im ne postane jasno da je to Istina", kaze se u Kuranu. Na horizontu i u nama: tesko da postoji bolji nacin da se opise astrologija. Rekao bih da - ako nas nas "consideratio", nase proucavanje zvezda - ne navede da sagledamo bozansko izvan zvezda, onda znaci da mi ni zvezde uopste ne vidimo.


Radovalo bi me da netko tko pročitaovaj tekst dobije malo drugačiji i dublji uvid u smisao i svrhu astrologije, a i u smisao vjerovanja i religiju.
krajolici @ 12:30 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 13, 2009





Vjetar mi ostavlja po puti sunčane poljupce
topli pijesak se meko podastire u postelju
šum valova mora u jednoličnom opetovanom
kretanju se propinje po unutrašnjosti bedara
u podatno i predano tijelo
 
Ponekad mi tvoje jagodice protrče s vjetrom po koži.
Ponekad stigneš sa šumom vala i ostaneš
tiho i zadovoljno prisutan u meni.
Ponekad otisneš topli dlan na trbuh ili bedro
sa sunčevom zrakom koja se probije
kroz svileni prohladni prekrivač vjetra
mada si tisuće milja daleko
 
Dobro te je osjetiti kroz bogove prirode.


krajolici @ 19:52 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 7, 2009




Da li je to čudo ili zabluda
 kad se učini da je vrijeme isteklo
 i sivilo života prekrije sve druge boje,
 odrastli zbunjeni dječaci ostavljeni sami
u obdaništu mašte i nježnosti
slučajno, vođeni instinktom, pokucaju
na vrata vlastitog zanosa, zasvjetle im oči,
u fatamorgani žeđi vide prekrasne vile,
sanjaju i trče prema izvoru virtualne ljepote
bez svijesti vođeni neodoljivom potrebom
noćnog leptira da sprži krila na prvoj lanterni.
 Život kao da ponovo poteče,
 proljeće se budi  ispod ledenih okova zime,
„ali ne znaju da tu je kraj
da ih ubija njene svjetlosti sjaj.“
 
Ne znaju da se sanja samo
kad su snovi daleki i neostvarivi,
zaboravili su da se nikad nisu usudili
uzeti zanos za ruku i postati
piloti, astronauti, muzičari, pisci …..
zaboravili su čak i što su zaboravili …
ta velika pametna djeca
sa velikim začudnim očima …..
Još su lijepi i krhki, nedirnuti životom
njih ništa nije taklo, samo je
prošlo kroz njihove nedirnute snove…..
„Crni leptitu bježi u noć,
jutro sačekaj, svjetlost će doć' „ 
 
Vaše najljepše djevojčice
vape za zrelim snažnim očevima
koje će im svjedočiti
ufanje u stvarnost postojanja ljubavi.
One traže put da krenu dalje same,
a vi im igrate samo isprazno kazalište
sumnje u postojanje nekog tko će ih
ikad moći voljeti i prihvatiti njihovu ljubav.
Pretvarate ih u ohole male princeze
koje neće nikom vjerovati
tražeći samo šlag života.
 
Vaši dječaci, ljubljeni sinovi traže slobodu
da izrastu u više od Don Huana
da izrastu u ljubavnike i očeve,
koji će znati razlikovati
ljubavnice od majki i kćeri.
koji će izrasti u graditelje razumnosti
i mostova između obala misli i emocije.
 
Niste više tako moćni vi crne leptiri,
ne vladate više sami svijetom materije i želje,
ali ste odgovorni za rast i izrastanje
onih koje s vama dijele moć.
Ne dozvolite da ta moć propadne
zbog šake sitnog erotskog zadovoljstva.


krajolici @ 10:02 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 1, 2009






Mjesec je uvijek i pun i prazan, zar ne vidiš?
Dok ti zabrinuti pogled bludi po suhoj obali
u duši ti se razlijeva plima neispunjenja,
a kad se raduješ gledajući vanjsku bujicu,
duša ti podrhtava u suhom strahu od prolaznosti.
 
Samo su oči te koje vide jedno sada,
čak i um razlikuje više paralelnih stvarnosti,
ako ga tretiraš kao složenu blagodatnu božju datost,
a ne kao nametnutu sablju
koja gospodari rukom koja ju drži.   
 




Život je igra bezbroj staklenih perli
koje se kotrljaju u plićaku na obali
odsjajivajući zrake sunca uvijek drugačije.
Čemu onda stisnute šake sa jednim klikerom?
Već odavno te žuljaju u šaci kockice leda
u koju se pretvoriše ti klikeri.
 
Dugo i mnogo se sjećamo, doduše…
i dani su nam sve kraći u odnosu na naša sjećanja,
ali još smo jednako mladi.
Vrijeme je …. da čuješ ptice koje cvrkuću u zoru,
da vidiš oblake koji sakrivaju sunca,
da zagrliš pejzaž očima kao svoju sretnu stvarnost,
u oblaku prašine oko starog bicikla na puteljku bez cilja.
 
Nalijepi si riđu bradu i staviti slamnati šešir…
sakrit ću kosu šalom i promatrati te iza naočala...
I nitko nas, dok ne poželimo, neće moći vidjeti…
 
Znaš… prevrti se uvijek prebrzo na kraju
ova projekcija zvana život
i na snijegu ekrana ostanu titrava slova
i glazba koja ispraća publiku prema izlazu.
Može se dogoditi da požališ što nisi svjesnije sanjao
i bolje iskoristio budžet udaha i izdaha,
ne bi li više živio francusku komediju
a manje južnoameričku dramu.
 
„Ljubav u doba kolere“ je dobra jedino u kinu.
Nemoj pristati na trpljenje do samozaborava,
iz njega se rijetko porodi ljubav …
ili ćeš možda imati istrajnosti i sreće
da je ugledaš na kraju puta … 





 
krajolici @ 16:02 |Komentiraj | Komentari: 0