„ Dovoljno je,
da me tvoje zjenice ne taknu sjajem jutara,
da moje ruke požele taknuti,
puste putove prošlih dana...
Vratiti se poželim tada u tamu jutara,
zagrliti poželim, hladna debla platana i javora,
zasađenih uz rubove nekih ulica,
što su me vodile nigdje i nikome...
I klizne tuga niz obraze,
spusti se niz dlanove tebi pružene,
a šutnja zatvori vrata nadanja,
sruši zemlju na izvore im...
I utihnu rijeke.
vrate se zemlji,
duboko ponirući,
ondje gdje nema svjetla,
ni glasova
ni buke svijeta....
i njegovih zabluda.
I ne znaš ,
umotan u sigurnost mojega smjeha,
da gubiš me ,
kada se vraćam iskonskoj sebi,
da gubiš me...
dok tražim putove samoće
da im se predam,
da pustim ih,
da me tješe beskrajem
i slutnjama....“
I ja odolazim
bez usuda da posljednji pogled bacim za sobom,
praznina mi zvoni među plećkama,
tišina mi zalijepljena za lice,
uši utopljene u gluhoću,
ništa mi jede srce.
Reći će
da sam umrla od ravnodušja, a ne od tuge.