Poezija je u pogledu
krajolici duše
Blog - veljača 2009
petak, veljača 27, 2009






Začudi me svaki put iznova tišina
u kojoj uvijek postojiš
istom mirnom polegnutom vječnosti
kao pijesak u pustinji.
 
Usamljeni koraci polaze u budućnost
bez jeke i sjene …
misli obilaze daleku kuću pored šume
iz koje izlazi samo neprepoznatljiva sjena.
 
Tvoj glas je tako prirodna pojava
u buci toka vode kraj koje prolazim,
samo mjera za traženje i ostanak.
 
Na rubovima razuma preispituju se htijenja
u dolini želja samo trava pokriva sva sjećanja.
Tijelo mirno prede,
sita umirena divlja mačka u opreznom polusnu
između dva lova i dvije gladi. 



 
Saturn, taj olovno sivi despot,
koji sve očisti, ohladi i ubije,
ne bi li izmjerio smisao i svrhu
stoji na kraju staze sa kupom crnog vina 
za pir
onih koji su sve „moje“ izgubili.
 
U slavu onih koji su sve svoje ljubavi
ostavili u tišini vlastite pobjede nad sobom samim,
iza kojih nisu ostale blistave, strastvene poeme,
već mirna pribrana srebrno siva intuicija,
koja u sebi ogleda sve boje snage voljenja.





krajolici @ 19:25 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, veljača 21, 2009





Ostajemo u zraku okačeni
kao plavi lampioni od rižinog papira,
sa toplim jugom sjećanja puti
na električnim jagodicama.
 




Tko zna što je prvo počelo
dodiri očima, riječi ili duboko prodiranje
ili je sve postalo osmoza i uranjanje
između dvije porozne opne
isprepletene u osmicu
i raspletene u šarene balone
pod vedrim proljetnim nebom.
 



Izgledalo je kao večernja bonaca
u kojoj se ljeska puni mjesec,
mirno, intenzivno i duboko.
Tijela još  drhte od lakog povjetarca
skrivenog u drugoj dimenziji mira.
 





Noć se sliježe i ostaje
u titravoj budnosti bistrog jutra
svijetlog lica ponoći,
koja mami na radoznalo istraživanje,
a ne na miran san.
 



Obasjano mirnom začudnosti
ostaje neizgovoreno pitanje
koje ne traži odgovor, nego zahvalnost.
Da li je počelo i da li je završilo?
Ili je to samo beskonačno opetovanje
bljeskova munja u bojama glasova očiju
koje rastvaraju nepoznati nivo harmonije.





krajolici @ 00:11 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 19, 2009







U ovo mamurno jutro,
dok sunce prolazi kroz crvene zavjese
strganog tijela koje ludi iznutra,
kad mu ne dam da „poludi“ izvana,
u ogledalu gledajući lice
koje već teško prepoznajem.

Vidim da:
Polako ali sigurno,
moji vlastiti bubrezi od potisnute strasti,
produbljuju i povećavaju podočnjake,
 i svako jutro sam vizualno svjesnija,
ne-spajanja.

Moja  škorpionska tuga,
koju protiskujem kroz sitno sito riblje sućuti,
i razumnost djevičanskih osjećaja,
u donjem trbuhu budi vulkansku lavu,
koja samo što nije šiknula,
da me ubije i ponovo rodi.

Dok hromi bog Hefes kuje mačeve u mojoj glavi,
zadržavam te valove nerazumnog ludila,
koje me polako rastače iznutra,
čineći od mog tijela teško kontrolirani vrtlog strasti,
koji već teško hoda i radi,
jer ne zna što je lijevo, a što desno,
što je gore, a što dolje,
čineći sve besmislenim osim vlastitog rasprskavanja.
Ponekad je tako lako „umrijeti“
da bi život ponovo imao smisao.
 
A tebe zbunjuje moje „mirno“ ludilo.
Čini ti se da nisam dovoljno podatna,
a ne vidiš da si nasred pučine
i nema kopna u blizini,
da te je more već odavno odvuklo
od sigurne obale samokontrole,
gdje se manje osjete veliki valovi,
da te more drži svojom mirnom suzdržanošću
na vlastitoj površini.

Ali ti duša ćuti dubinu ispod, i uznemiruje te.
Ćuti da te dubina mijenja,
da će te uranjanje na tren ubiti,
a ti nisi probao do sada „umrijeti“,
ne znaš da se život rađa iza smrti, veći i sjajniji.
 



Zbunjuje te nedostatak želje,
proizašao iz prevelike želje,
 koju tvoji duševni senzori ne bilježe, tim imenom.
Zbunjuje te snaga koju ćutiš iza izranjanja,
Pribojavaš se da se nećeš znati s njom nositi.
 



Ma, hoćeš, sa istinom je lako, ona se nosi sama,
snagom svog iskonskog postojanja.
Tražio si to more, ne bi došao,
da te nije vuklo na te obale
Čitav život si se pripremao da imaš snage,
u drugoj maternici umrijeti i roditi sam sebe.


 


Slikar  je : DRAGAN ŽIVANOVIĆ i možete ga naći na  :
http://www.debeljaca.com/srpski/vesti/dragan.html

krajolici @ 12:03 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, veljača 17, 2009





Naše stijene su bile tako oštro
 suprotstavljene jedna drugoj,
da su trebali sati, dani i mjeseci
kiše da otupe te vrhove.
Tek sada se počinju otkrivati
u ponekom odbljesku sunca,
na uglačanoj površini kamena,
kao ogledalu.
 
„Jer, ono sve što znaš o meni,
to je stvarno tako malo,“
u dva daha, sve bi stalo,
kada sjetiš me se ti.
 
Prsti su ti tek počeli istraživati
sebe dodirujući me,
iza zatvorenih kapaka,
živiš svoje slike
u valovima ugode,
koja ti teče kroz tijelo,
u oslobođenom kretanju,
bez očekivanja i strasti,
dovoljno samom sebi,
jer je konačno izgubilo granicu
između tebe i mene.
Zatvaraš svoj krug,
ljubavi sa sobom, kroz mene,
ne nalazeći početak i kraj,
i gdje  tko titra i gradi taj krug,
kao dva isprepletena prstena,
izrasla iz srebrnog i zlatnog mitrila ,
koji su zaboravili od čega su nastali.
Raspletanje je mirno i oslobađajuće,
mi smo promijenjeni i ponavlja se:
 
„Jer, ono sve što znaš o meni,
to je stvarno tako malo,“
u dva daha, sve bi stalo,
kada sjetiš me se ti.
 
Ali, naše stijene nisu više oštro
 suprotstavljene jedna drugoj,
ne trebaju sati, dani i mjeseci kiše,
tek poneki odbljesak sunca,
na uglačanoj površini kamena,
kao ogledalu, za otkrivanje……
krajolici @ 15:22 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, veljača 14, 2009
 
 
 

Nebesko plavetnilo šarenica
 ….
u čijem krajoliku je uvijek sve moguće …
sve je u njima ponuđeno dok blude
gledajući sve i ne-videći ništa.
 
Divni um koji sve može iščitati
iz usputnog pogleda, ni tren ne živeći u njemu,
samo bivajući uronjen u pra-vodu postojanja,
na kratko obuzet time što gleda.
 
Strast predanja tijela vatri u prolazu,
kao usputno izgaranje u krjesovima pored puta
koje su zapalili neki drugi slavljenici,
bez usuda kušanja ognja iz sebe nastalog.
 
Kako ti uspije biti i nebiti u istom trenu vremena?
Pripadati do vlastitog nepostojanja
i ne pripadati bivajući svoj u potrazi za novim
u kome znaš što nećeš, ali ne znaš što hoćeš.
 
Kako ti uspijeva biti nemiran, kad možeš
po usudu vlastitog rođenja biti tako miran?
Za tebe se nikad ništa ne zalijepi,
ni jad, ni bijeda, ni ljepota, ni strast.
 
Ti samo prođeš kroz doživljaje,kao da ih nema,
kao da mijenjaš pozadinu ničega u nešto
što te ne plaši svojom beskonačnošću.

Ti nikad ne hodaš blatnih cipela,
a hodaš kroz močvare bijede ljudskog uma,
koji sve pokušava zapamtiti,
a ništa naučiti.
 
krajolici @ 14:13 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 11, 2009




Lako bi Ti mogla napisati, punog srca i čiste duše :
„Putuješ mi od živčanih završetaka do mozga.
Sa svakim slučajnim lakim krivim dodirom,
sa svakom nespretno izrečenom misli iz okoline
postajem svjesnija prelijevanja s Tobom.
I da hoću, ne mogu Te zanemariti u sebi.
Postao si moja nezamjenjiva mjera sreće.“
 
Mogla bi utkati sve ikad postale stihove
u mekom tepihu svih mojih ljubavi
u topli prekrivač za Tvoje zimske noći.
Ali … Tebi od početka ne govorim mnogo,
ne obećavam Ti ništa i ne tražim ništa.
 
Tvoja prisutnost je tako laka i prirodna
da je ne treba hraniti slatkim riječima,
čuvati bezumnim žrtvovanjem,
produžavati opreznom tišinom,
buditi glasnim jutarnjim oratorijem,
uspavljivati večernjom uspavankom …
 
Ne pitam se da li Te manje ili više volim
zbog tako tihog postojanja …
Možda sam konačno naučila
da jednostavno samo volim?
 
I svaki put pomislim
da te nikad više neću vidjeti,
na rastanku …
Zaguši me dah od tuge, na tren …
 
A znam da ću kad stvarno odeš
dugo gledati u prazni zid ispred sebe
mirno dišući duboko nedostajanje koje će tek doći.





krajolici @ 23:04 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, veljača 9, 2009





Mogla bih pričati o Njemu
zaleđenom u dnu romantične požude,
nađenom u željama za izvjesnim imanjem,
skrivenog od svakog sjećanja,
izmorenog od prejakih osjeta.
 
Ali neću otvoriti taj zaključani kovčeg na tavanu,
osim kao poetsku romancu za duge zimske večeri,
ni izvući crvenu haljinu iz ormara u podrumu
čak ni za ljetni ples na obali poznatog jezera.
 
Više ne vjerujem slatkom jeziku
iza kojeg se krije gorki poraz.
Pomirena siva sadašnjost,
utrnulo kontrolirana budućnost.
 
Jesam li konačno isušila dugi močvarni puta sjećanja
ili samo predosjećam dramu novog susreta?
Uvjeravam se da neću nikad više
zaplesati po oštrom kamenju
vjerujući da Njegova odanost još uvijek
može postati moje bestežinsko stanju.
 
Tjeskoba zori nijemo u zatvorenom svitanju,
koje ne širi krila nad horizontom sretanja.
Pribojavam se svog predmnijevanja
o Njemu i upitne zrelosti svoga Neće,
koje se crveni pred golom gladnom ženom
u skrivenoj dugo zatvorenoj odaji želja
koja hoće udahnuti, a ne uspijeva,
koja mora disati da ne umre …
ali …
upitna potisnuta nada je održava živom.





krajolici @ 19:39 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 1, 2009





Noćas čuješ u bilu sebe nedovršenog,
zaustavljenu u pokretu misao,
a život se vrti i dalje ispod cenzure
postavljenih granica.
 
Dodiruju te repovi riječi
nenapisanih pjesama o voljenju,
škakljaju te neizgovorene želje
i suspregnuti pokreti, ostavljeni
iza zavjesa strasti.
 
Poludi već jednom i ostani tu gdje si
ne traži u budućnosti iza budućnosti
neku novu viziju budućnosti.
Živi je bar na tren u sada bujnu i britku.
 
Poreži se tom oštrom sabljom misli
koja se probija kroz buku uma,
osjeti okus vlastite krvi,
Uvuci ruku u utrobu i pomiriši
što ti šapuće njena potisnuta tišina.
 
Duša te hoće utopiti u gustom slanom moru
u kome i koralji mogu plivati,
u kome se morski psi hrane planktonom,
a raže vise kao svjetiljke
koje osvjetljavaju podmorje ljubičastim svjetlom.
  
Tebi govori ove nemoguće riječi.
nosi ih u poludjelim titrajima bunta,
koji otvaraju unutarnje rane
koje se zacjeljuju i rastvaraju
u samo njima znanim ritmovima.
 
Tebe budi i plaši histerijom
preživog bila kojim ne možeš vladati
koje trga sve logične krugove
probuđenih bubrega
koji samo znaju pobjeći ili ukočiti se.
 
A ono što ti ona govori pripada
polju mnogo većem od logike instinkta
mnogo većem od snage osobne volje
i nažalost mnogo tišem od oboje.
 
Oni su ucijenili pumpu života
odgovornošću opstanka da vrisne i otvori se
jedinoj tihoj snazi i majci svemira
čije ime se izgovara jedino u nijemim molitvama.
 
Ipak, ostat ćeš duboko ukopana kamenica u obali
neizbrisivih sjećanja koja su spletena
u beskrajne niti priroda vezanja,
utkanih u nevidljivi tepih neba
onih koje je bar ponekad dodirnula
lj u b a v.


 


krajolici @ 02:44 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare