Poezija je u pogledu
krajolici duše
Blog - studeni 2009
ponedjeljak, studeni 30, 2009





Što da ti pišem, prinče?
Još si tužan i sjetan,
a ja sam otresla pepeo svojih uspomena.
Pitaš o onom o čemu sam se pitala?
Možda ću biti gruba i nestrpljiva čekajući te da shvatiš,
da ništa nije vrijedno tuge ni jedan tren u sada.
Sve lijepo nosimo sa sobom da bi ga znali dati,
a ne za njim plakati.
Ja samo volim ljubiti i biti ljubljena
a ti se bojiš umiranja u voljenju …
 
Magično plave Neptunove svemirske dubine
mora i svemira ne znaju za pravocrtno kretanje,
za imati i nemati, one te obuhvaćaju
sa tisuću hladnih mekih nevidljivih prstiju,
ispirući ti zadnje tragove svijesti o sebi, potapajući te
u svoju nepromjenjivu promjenjivost ljubavi,
u svim skalama radosti i žalosti u sada.
Ne znaju za dobro i zlo, noć i dan.
Postoje samo u kratkom trenu zemaljskog vremena
kad su i sunce i mjesec na nebu, u prapočeku dana ili noći,
u polumraku izmjene plavog i crvenog svijetla na obzoru. 
To su vode zaborava svega što znaš i pamtiš o sebi.
 
Tvoja mala sirena





krajolici @ 16:14 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 26, 2009






ništa …
mirno zadovoljno popodne,
sve se već desilo eone prije sada

u nekom sličnom sada s tobom

ponekad izroni vrijeme i smisao


sada i zauvijek …


krajolici @ 15:43 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 19, 2009




Znam te, tebe koja sjediš u mojoj tišini,
spremna krenuti sada u misiju nemogućeg stvaranja,
mirna kao ukleti putnik pred stazom pogibelji.
 
Odbijaš svaku bol i radost
kojoj se gubi smisao u vrleti tvoje makije
iznikle na škrtoj zemlji i kamenu,
blagoslovljena bogom smrti i čekanja.
 
Daješ se do granica samouništenja bez pitanja,
a onda hladno zavitlaš mačem,
prerežeš viseće mostove i odeš, bez hvala.
 
Ne volim te mnogo češće nego podnosim,
ti si prokleto fanatična čistunka
pohlepna za čistoćom iskre stvaranja
pod cijenu bola i umiranja,
izbjegla iz ljudske horizontale života
u vječnom traganju za svojim ufanjem.
 
Trgaju me tvoja rana jutarnja buđenja
kad prve zrake sunca probiju kroz zastore
spremna za pokret i uzlet,
usprkos tisuću poraza.
 
Ostavi me u snu do večeri, daj mi da sanjam
u samo mojim netaknutim svjetovima,
dozvoli mjesečini da me posrebri
svojim varljivim prahom nade bez potrebe.
 
Dozvoli mi da odustanem, da ostanem
samo svoja mala žena u miru vlastitog doma,
iza čipkanih zavjesa, ispred vrta sa ružama.
 
Pusti me da se odmorim od tebe u sebi,
vječno spremne na lutanje i istraživanje,
ne želim ti više žrtvovati svoje tople domove
pomno i dugo pažljivo njegovane,
rušiteljice svake ugode i zadovoljstva. 




 
krajolici @ 20:46 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 9, 2009



Pospana od spore grubosti Zemlje,
tek okrznuta toplim lahorom  Mjesečeve želje
 u iščekivanju novog Sunčevog svitanja,
polako tonem u misteriju nestajanja,
davanje i primanje u nerazdjeljivoj petlji.
Tonem u zelenu postelju Venerinu
iskovanu Hefestovim rukama, od bakra
i podzemne zavodljive vatre vulkana  
na tankoj granici sanjanja i samoće,
koja me obavija slatkastim mirisom zrelih dunja,
ponovo zatečena kako se opojnost misli
 rađa u tvrdom gorkom oporom okusu sadašnjosti,
dok ih ne dotaknu ruke Apolonovih kočija jutra
i zvuk Neba ne prostre mirise svjetlosti Puta.  


 


„Možda baš zbog toga, u mome rodnom mjestu samo neki su imali dunju, kao omiljeno drvo u svome vrtu…samo oni koji su vjerovali da se u sladunjavo gorkoj misteriji života krije opojni miris njegovoga smisla, opojni miris njegove putujuće ikone.
 
Dunje se nisu jele…one su se darivale!… skrivale su se među uštirkanim bijelim košuljama naših baka i milovale njihove mladalačke uspomene, koje su se u starijim i težim danima sve jače isprepletale njihovom stvarnošću. U svome mirisu skrivale su prve drhtaje tijela pod prstima voljenih ruku …prve snove o ljubavi bez bola i kraja…i prvo vjerovanje u životnu misteriju prolaznosti! …kojom sva ovozemaljska ljepota jednom nestaje …ostaju tek mirisi naših doživljaja, koji će se kao naša jedina stvarnost s nama uzdignuti na put u vječno kraljevstvo. „
/ Nereida /
krajolici @ 09:57 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 4, 2009


Gotvo se zaboravljam vidjeti  u ogledalu, osim informativno, u jutrima gustog radnog rasoreda.
Ova ne tako davno napisana pjesma je tu da me podsjeti da se nisam zaboravila pogledati, bar u ovm kasnim noćnim satima. Istinabog, da je ta iskrenost više nada i čežnja od sebe sme, ali sve se računa u preživljavanje kao dobra metoda, ako upali, a upalit će bar do prekosutra :-)




„Život je kao žena, koliko ga ljubimo,
toliko nam se podastire u svojoj raskoši.
Odgovor je na sve naše molitve,
strahove, radosti, nade, očekivanja,
trgovanja, moći i nemoći....,
čak i na ono što nikad nismo svjesno pitali,
ali smo u sebi tražili odgovor.
Na naša svjesna, pametna pitanja uma, ne odgovara.
Život odgovara ljudima, a ne glumcima.“
 
Iza kapaka skriva se nedosanjana strasti,
vatre gore iza prozora slatko gorkih nemira.
U tvojim crno bijelim snovima je crveni
odsjaj plamenih varnica potisnute želje.
Moja slobodna tamna naga put još uvijek je
pustolovina panorama tvoga pogleda.
Vrebaš u tami dah moje prisutnosti,
holograme nježnosti spremaš u čahuru snova,
sakrivajući od sebe vlastita krila ....
 
Protiv volje osluškuješ podivljale otkucaje svog bila,
ali ne toneš u žudnju ukopavajući volju na crti uskraćivanja.
Hodaš po nevidljivim nitima sanja
između naših skrivenih svjetova ...
Dodiruju nam se sjene živih sjećanja,
prenadražene od čežnje, iscrpljene od strasti ...
 
Ne boj mi se prići, samo sam ti sestra po snu,
igram začudne igre u dvoje u samoći,
prolazim kroz zidove odvojenih stvarnosti,
dodirujem želje i pretvaram ih u čaroliju ljubavi.
Ne zastajem pred ogradama straha : rušim ih i gradim...
 
Priđi ... ne dvoji ...
ja sam tek ponovo otkrivena staza tvojih traženja :
mistična i neodoljiva da te neprimjetno zavede.
Neka tvoje prepoznavanje i moje htijenje 
budu zavjet rađanja drevnog moćnog spajanja.
Otvorit će ti se pred očima duga, kao most
preko premostive provalije nemogućnosti ...
 
Bar u trenu hrabrosti i divljine pregrizi strast,
dodirni svjetlost krhkim krilima da se otvore,
da smisao i vatra tinja i kad nas ne bude ...
Tek dotakni usne od nara i tamjana,
ostat će se u njima tvoj prvi svjesni dah davanja
 i nosit će u sebi suzvučje nastalo u zanosu  svijesti,
rijetke i gotovo nemoguće robe na svetoj tržnici ljubavi.
Ne dvoji .... daj se ili zaboravi …


krajolici @ 00:35 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare