Poezija je u pogledu
krajolici duše
Blog - listopad 2009
ponedjeljak, listopad 26, 2009




Protok vremena uplovljava već dugo
u apsurd bez luke smiraja, ali …..
Ne mogu prestati disati …
Nešto je u meni živo i buntovno …
Zvijer koja ne napušta bojno polje Života
dok u njoj ima i zadnjeg slabašnog daha.
Nešto je u meni pomireno i sigurno …
Anđeo koji ne baca Bogu prašinu u lice
i ne promišlja o valjanosti trajanja
njegove kreacije u vremenu ma koliko
se činila preduga i nepodnošljiva.
Čak ni onda kad mi je srce probodeno
bijelom zastavom poraza i sumnje
u smisao vlastitog Puta i Učitelja.


 
 
 
Ovaj krik me ne napušta već danima i godinama dok hodam kroz šumu aktivnosti i ljudi, ne tražeći se i ne nalazeći se osim u rijetkim trenutcima nečijeg sretnog osmjeh, ali bojim se da je moja riblja nesebičnost na opasno niskoj rezervi, pa ću se malo spustiti u vlastite dubine, ne bi li ponovo izronila sa zastavom neke druge boje. Do tada ću zasigurno potapati vlastiti blog depresijom, kako to samo vodeni znakovi znaju. Naime sva naša bol je u tome što nam je i tuga lijepa i hrani nas gotovo jednako kao i sreća.
krajolici @ 13:38 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, listopad 13, 2009








Velike arene u kojima još odzvanjaju glasovi bijesne rulje
izgrađene od kamenja moći i straha,
ogrnute u membrane divljenja slabih i zavisti zlih.
 
Imperatori, sinovi bogova, slabi u nutrini,
gospodari života i smrti izvana,
umiru u praznim ogledalima lukavih i prepredenih,
koji analima krivotvore brutalne povijesne istine.
 
Napokon, u gomili uspomena uspijevam prepoznati
prolaznost svih oblika, etiketiranja endemskih uloga
i njihovu zamjensku umotvorinu za postojanje, laž.





krajolici @ 17:38 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 12, 2009








No relationship can ever be a substitute for your soul. You alone are your own friend. 




Osho






krajolici @ 11:12 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 7, 2009


Pretpostavljeno nagonskim privlačenjem,  
stalnom prisutnosti zatvaraš naš svijet
u nedodirljivi krug tajnog postojanja,
a neizgovaranjem toga čuvaš
poluotvoreni prozor za slobodan bijeg.
  
Ne tražim tvoju dozvolu
za moje unutarnje trajanje nas,
ali čekam izgovorenu dobru volju i htijenje
da dam svojim mislima krila,
da rascvjetam očekivanja
u vrt ispred naše kuće.
 
Bog ne izdaje dozvole za trajanje
ljubavnih veza za sumnjičave,
ne postoji garancija za vječnost,
ni kad se izgovori zavjet.
 
Ali … postoji uzajamno asimptotsko približavanje
dva puta u slobodnom vječnom prilaženju,
ne-doticanju i međusobnom poticanju.
 
Dok stojiš pred prozorom na istoku
promatrajući izlazak sunca,
moje polako klone prema zapadu
u raskošnoj narančasto crvenoj svjetlosti.
Susrećemo se na južnoj strani vrta
na podnevnoj kavi  koja nema vrijeme
doli međusobni sinhronicitet.
 
Naš pješčani sat će iscuriti kao svi drugi
pod okrutnim ravnanjem mijene svemira
i ne postoji vječnost koja će nas sačuvati.
I ... ovo vrijeme u zrncima pijeska
je jedino što zajedno imamo.
Trošimo li ga na čekanje i stajanje?
 
 
krajolici @ 20:07 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, listopad 6, 2009




Čega se više boji svijet?
“Praznog prostora ili dobro plasirane laži
koja će ga ispuniti svojim blatnim temeljima.”




 

Žene su postale poželjne lako estetstski adabtibilne lutke koje ne zadovoljavaju čak ni pubertetske fantazme onih kojima je nametnuti socijalni marketinški ukus bitniji od njihove vlastite erotike. A polako i sigurno se i poželjni muški oblik pretvara u mlađahni komad silikona koji nije oku ugodan čak ni u dobro osvijetljenom izlogu velikog dućana u šoping centru.
Što drugo preostaje mladom iskompleksiranom čovjeku nego za 18 rođendan tražiti za poklon svoju prvu plastičnu operaciju, već će se naći nešto što zasigurno nije savršeno, ako mu i otac i majka nisu dovoljno seksualno ozrelili da se i oni pale na savršene dobro plasirane silikonske lutke sa kuglastim grudima, neprirodno dugim nogama, lažno stvorenim pločicama na trbuhu i bicepsima koje ni jedan drvosječa ne može dobiti ni za 20 godina teškog rada.

Borba za formalna prava na slobodu izbora je postavila advokate u sam vrh biznisa, nije važno da li su ta prava stvarna i mogu li se konzumirati ili ne. Bitno je jedino da je parnica završila pobjedom i sa dovoljno velikom oštetom, da se ne mora raditi cijeli život poslije, a kako živjeti, to je najmanje bitno. Štitimo od kukaca do vrsta koje odumiru, borimo se protiv zagađene hrane, GMO-a, a o unutarnjoj slobodi i stvarnoj kvaliteti života se nitko više ništa ne pita, osim dobro složenog marketinga različitih prenosioca new age tehnika, koji za dva dana tečaja prodaju recept za sreću, nenapornio i bez mnogo muke.

Za sve postoje uputstva za upotrebu i propisani moralni i estetski standardi i istovremeno svatko ima pravo na svaju izopačenost i ludost. Može li taj šizoidni process dovesti do ičeg dobrog? Bojim se da taj jaz između lažnih ideala i dozvoljene i na taj način tretirane  odmaknutosti u obliku kojekakvih sklonosti može dovesti jedino do potrebe za izvanjskim uniformiranjem stvari unutar društva i u čovjeku, a to je gubitak njega samog. 

Predskazanje je blizu, potreban je netko tko će konfuznom, zbunjenom čovjeku ograničiti mogućnost prevelikog izbora, koji generira previše želje i premalo snage da si te želje ispuni. S kakvim će zadovoljstvom prigiliti priliku za postizanjem lažnog raja bez sukoba i promišljanja. Samo ujutro pročitaš preporuku za dan, popiješ crvenu tabletu i odradiš je do večeri, kad popješ plavu tabletu i zaspeš snom bez snova.

Divota. Izazov Antikrista je trenutno u marketingu najprimamljivija ponuda, bez vjeskog fanatizma i teorije zavjere, jednostavno razriješenje gordijskog čvora zvanog ljudsko odrastanje i proširenje svjesti. Rješenje je jednostavno, suzimo je i uvjetujmo, da ne može pojmiti i razumjeti.




 

Depresivno, možda? Ili se ipak nešto može učiniti prije nego bespovratno postanemo čovjekoliki roboti bez snage i svjesti. 

 
krajolici @ 09:30 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare